Foto: 
Thomas Hawk

Priče iz školskih hodnika - Nemanja i Sanja

Veoma je teško ukratko opisati bilo koje dete. Konstantno se oblikuju i uče o sebi pre svega, trenuci ih menjaju, šabloni ih plaše. Svako za sebe, bilo malo ili malo veće, dete je unikatan spoj okolnosti i biologije. Uzalud je stavljati ih u okvire, pisati pravila, graditi rutinu. Ustaljenost ponašanja koja je svojstvena odraslim i zrelim osobama, iz njihovog ugla, samo je lenjost i kukavičluk. Oni svoj svet tek prave. I veruju u njega mnogo više nego što žele da priznaju i ne veruju nama mnogo manje nego što nam se čini, samo znaju da mogu bolje, da mogu lepše, da mogu, ono što mi nismo mogli. I znate šta, u pravu su. Samo im mi ne damo da to znaju.

Bilo je to pre više od petnaest godina. Sanja se već privih dana drugog razreda zaljubila. I to i ne bi bilo tako čudno da taj spoj nije bio trn u oku čitavom okruženju. Nemanja, ponavljač, iz druge škole, dete bez roditelja, sa malo godina i gomilom problema na vratu. Sanja, odličan đak, prva na rang listi upisanih u novo odeljenje, sa malo godina i srcem koje je preveliko za njene grudi. Znam, reći ćete kliše. Dobra devojka se zaljubljuje u mangupa. Možda i jeste. Verujem da bi savremena psihologija mnogo bolje to objasnila, ali bi svakako u ovom slučaju omanula. Sigurna sam.

- Dobar dan, ja sam Nemanja, ni supruga ni ja nismo mogli da dođemo u zakazano vreme pa evo da vam se sada javim, razredna, ako imate malo vremena, popričao bih sa vama.

- Dobar dan, drago mi je, imate sreće, ovaj čas imam pauzu, uđite.

Ulazak u nastavničku kancelariju je samo na trenutak bio odmereno tih. Iz ugla najpre skoči Nadežda, profesor srpskog jezika pred penziju, za njom još nekoliko starijih profesora poskočiše od radosti. Odjednom je kancelarija odzvanjala od poljubaca i smeha.

- Španska serijo naša, Nemanja, dete drago, pa otkud ti ovde, toliko godina je prošlo, pričaj nam, gde si, kako si, šta radiš...

Razredna je za trenutak zastala ne shvatajući o čemu se radi. Ona je počela da radi u školi kada su Nemanja i Sanja već završili svoje školovanje tu. Paralelno su pričali uglas. I Nemanja i profesori koji ga poznaju i uz put objašnjavali razrednoj o čemu se radi.

- Zovi Sanju, zovi je odmah da dođe. Neko je rekao naredbodavno.

Mila je bila devojčica koja je tek upisala prvi razred. Od oca Nemanje i majke Sanje. Znala je da su joj roditelji išli u tu školu, ali književno delo od njihovih života tih godina niko joj nije prepričao.

- Jao, što su to bili problemi... Pričala je Nadežda Milinoj razrednoj. On svojevrsni mangup, beži sa časova, jedinica koliko hoćeš, jedva smo izlazili na kraj sa njim, a nemaš ni na koga da se osloniš, odrastao u domu, sa kim god da probaš da razgovaraš ubrzo shvatiš da su svi digli ruke od njega. Pokušavali su ljudi, ne mogu da grešim dušu, verovatno su se trudili da mu objasne, sve po protokolu, ali Nemanja tera po svom. Kako je to teško dete bilo. A Sanja, divno jedno dete, pažljiva, pametna, pristojna, lepo vaspitana, roditelji gospoda, ma nemam reči. Svi su bili šokirani tim ljubavnim spojem. Ma šta sve nismo radili da ih razdvojimo. I ja, priznajem, i pretili i molili i pričali, od jutra do mraka. Ma jok, Sanja ni da čuje „volim ja njega više od svih vas zajedno i više i od roditelja svojih, on je moj princ, vi ne znate kakav je on, ne poznajete ga, niko ga ne poznaje“... Sve je tako govorila. Crno dete, prst pred nosom ne vidiš koliko si se zaljubila. A kako bi stvarnost, sve smo pokušavali, sve čega smo se setili. Na kraju smo i njemu pretili, da je ostavi na miru, da ona nije za njega, da to nikada neće da mu oprosti kad je odvoji od škole i od obrazovanja, da njeni roditelji nikada neće prihvatiti tu vezu. Ma svašta smo radili. Roditelji, jadni ljudi, u ono vreme, mislim da su imali želju da okončaju svoje živote, pre nego da je prepuste njemu u ruke. Nama i njima jednom prilikom Nemanja bi samo rekao: "Ona je moja princeza, nemate vi pojma šta je ljubav, to što vi mislite, to je slaganje kockica, to i dete u vrtiću zna da radi, da spoji šta se sa čim slaže, to nije ljubav.“ I sve tako u krug. Mi jedno, oni drugo. Mi naše, oni svoje. Ma mučno mi je i da se prisećam. Čekaj, imam još toliko toga da ga pitam, pričaću ti ostatak kasnije.

U tom komešanju, suzama radosnicama i osmesima, poljubcima kojima su obasipali Nemanju, naočitog i lepo doteranog čoveka, zavidnog izražavanja i još zavidnijih manira, ušla je i Sanja. Da, stvarno je pozvao. Da, stvarno je došla.

Previše je tu bilo i pitanja i odgovora. Previše da bi se ukratko prepričalo. Toliko da bi u još jednu knjigu stalo. Pa unakrsno ispitivanje, pa zagrljaji. Pa prepričavanje studentskih dana, pa suze. I sve u krug. Sanja nije odustala od njega, a njeni roditelji koji su samo nju imali, digli su ruke od pokušaja da je spreče u nameri da bude princeza, jednog princa, nepostojećeg kraljevstva. Ili to samo niko nije video da postoji. Pomogli su oko studija, oko unučeta, oko novca i početka jednog divnog zajedničkog života. I danas Nemanja zna da kaže da su verovali u njega mnogo više nego što je ikada on sam verovao u sebe. Ali, valjda je to ljubav. Ne slaganje kockica, već lepljenje dvorca. Ne spajanje delova koji pašu, već oblikovanje tako da se sklope. Ne očigledno, već vera. I jeste ljubav slepa, istina je, ne vidi ono što bi obično oko moglo videti, slepa je, jer vidi svoju viziju stvarnosti, svoj svet, okom nevidljiv i takvim ga i napravi.

Dugo su Sanja i Nemanja ostali u školi, dugo pošto je i poslednje zvono toga dana odzvonilo. I činilo se kao da niko ne želi da se odvoji od njih. Oni su živi dokaz nedokazivog, opipljiva tela nemogućeg, bajka stvarnosti, čudo koje se golim okom da videti. I svi su otišli svojim kućama, za korak bliži verovanju. U ljude, u ljubav, u čuda.

A njih dvoje su, kao i pre petnaestak godina, držeći se čvrsto za ruke, odšetali u noć. Svom domu.

Komentari

Komentari