Foto: 
autor nepoznat

Prodavačica ljubičica

- Dobar dan
- Dobar dan. Mi se znamo?
- Da išli smo zajedno u školu.
- Osnovnu ili?
Bože, pa on se mene uopšte ne seća. A godinama je dolazio u našu kuću. Mlada žena se priseća... Ranih jeseni na Savi, miris pečenih paprika i sad joj draži nozdrve, ona trčakara od kapije do obale da donese još jednu kofu vode majci i babi. Zahvatala je direktno iz reke ne plašeći se i usput bi hladila noge. I srce koje je ubrzano kucalo čekajući njega. Visok štrkljavi momak sa naočarima velike dioptrije išao bi lagano preko travnjaka noseći paket knjiga u ruci. Lepo upakovanih u šareni papir koji odgovara devojčicama. Uvek bi se pitala zašto dečak ima knjige uvijene u cvetiće i srca. Sve dok jednom nije čula majku i baku kako govore: - Bože kako je divan ovaj Milkin sin. Zna da nemamo pare, pa joj je i korice stavio. I to baš za devojčice, lepe, šarene.

Da, da svakog septembra bi se ponavljala ista scena. Oni bi pekli paprike koje bi posle njena majka i baka pretvarale u stotine tegli sa „srpskim kavijarom“. Miris ajvara širio se starim sajmištem i najlepšu teglu povezanu crvenobelim kockastim stolnjakom isečenim u male krpice odvajali bi za njega.
- Hvala ti sine...i na...ponesi ovo nani.

Momak bi samo blago klimnuo glavom, ostavio poveći paket ne pogledavši je.
Ona je jedva čekala da se završi taj njihov mali ritual. On bi doneo, ostavio, klimnuo glavom...i otišao.
Ona bi sramežljivo gledala u pravcu njegovih pogurenih ramena, košarkaši još nisu bili u modi, jedva čekajući da dodje noć i da ih uzme u ruke. Knjige. Njegove.
Svaku, staru, polovnu kako se tada govorilo, knjigu za 1,2,3, i sve tako redom do 8. razreda osnovne škole. Josip Broz Tito na Novom Beogradu. Mislila je da samo posebni idu u tu školu. Ne znajući da on stanuje u tom bloku i da sva deca idu u školu najbližu kući. Sva sem nje. Ona je za odlazak u školu prelazila most. I leti i zimi, po beogradskoj košavi, letnjoj pripeci, zaledjenom januarskom kolovozu. Morala je s druge strane reke kako bi po završetku časova pomagala majci na pijaci gde je prodavala cveće na tezgi. Nije je bilo sramota, znala je da od toga zavisi hoće li ona i njena braća imati za nove cipele i školsku kecelju kad dodje jesen. Ali od polovnih knjiga jeste.
Za knjige nisu morali da brinu. Svake jeseni joj je donosi on. Mali slatki plavušan s druge strane. Njihova dva sveta razdvajalo je i ime. Ona je živela na Starom sajmištu, on u novobeogradskom bloku.
Staro i Novo razdvajala je ulica. I stotine godina. Nerazumevanja dva sveta. On iz profesorske porodice, ona prodavačica ljubičica. Jedino zajedničko bile su te stare knjige. Polovne, kako se tada govorilo. Deca iz boljih kuća darovala su mladjima iz siromašnih porodica. Socijalistička empatija na delu. Zapravo licemerje takozvanog komunizma koji brine o svojim pionirima. S tim što su neki učili slova i geometriju u modernim učionicama koje se greju radijatorima, dok su drugi trljali prstiće iznad stare bubnjare u uglu učionice.. A delila ih je samo ulica.

Svega toga se setila mlada žena dok je sa blagošću u očima i drhtajem u glasu izgovarala ono
- Išli smo u istu školu.
Samo što je ona išla u istureno odelenje sajmište, on u novoizgradjenu, staklenih, velikih, svetlih prozora,

Njihova dva sveta spajale su te polovne knjige.
Uvek bi ih uzimala u ruke sa strahopoštovanjem. Potom radoznalošću. Kako su rasli tako su i sećanja kad bi uzimala njegove knjige u ruke menjala oblik. I miris. I ukus. Prvih poljubaca, nedoživljenih, a željenih. S njim. Tražila je skrivene znake u fusnoticama na marginama biologije za 7. razred osnovne škole. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, godina izdanja 1971. Dok je učila o člankovitim glistama razmišljala je da li on vidi njene članke kad ide po vodu, bosa sve trčeći ka kući da joj slučajno ne bi promakao.
Kada bi listala čitanku i recitovala pokosovski ciklus napamet, baki uz svetlost lampe u kasne zimske večeri, razmišljala bi kojeg od kosovskih junaka on najviše voli. Možda Kosančić Ivana, nekako na njega i liči. Visok, prav i zamišljen. I da li ikada razmišlja o njoj kad čita Plavi čuperak.
Činilo joj se da je nikada zapravo nije ni pogledao, ali verovala je da je voli. Zašto bi joj inače donosio knjige. Uvek njoj.Pitala se zna li uopšte njeno ime. A zna sigurno, tražila je negde medju stranicama bilo kakav znak. Naklonosti, simpatije. Što da ne, i ljubavi. Koja evo traje već 8 godina. Sve dok četiri slova nisu pomutila njenu sreću. Ime one male Sanje iz 7/3. Sanja je bila na svima marginama. Knjiga njegovih, polovnih. Ne i njegovog života. Tu je bila u centru. Svaki predmet, svaka lekcija, čak i sadržaj udžbenika za ….razred bio je obeležen tim slatkim, kratkim imenom od 4 slova. Sanja, pa srce probodenom strelom, Sanja uokvireno dijagonalnim crtama na desno kao šrafirani držač za njegova osećanja, Sanja i jagodica na J. Sanja i pčelica koja leti oko A i A . Sanja kao devojka koju je sanjao, Sanja kao mala slatka plava sa čuperkom i kikicama podvezanim velikim belim mašnama. Uvek joj je zavidela na tim mašnama. I njemu. ,

Danas stoji pred njim koji za ruku drži uplakanu devojčicu jer joj se razvezala mašna u kosi.

- Izvinite, zaista ne mogu da se setim. U koju ste vi školu išli?
- Pa, Josip Broz, kao i vi.
Izgovaranje imena tog čuvenog diktatora, kako ga je nazivao u svim svojim esejim, novinskim člancima i TV intervjuima, u sekundi izbrisa lažirani osmeh sa njegovih usana.
-Ne, vi ste pogrešili Ja sam išao u najstariju školu. Kralja Petra. Odmah pored Saborne. Nikada nisam bio na Novom Beogradu.
Ona se trgnu. A kako si onda znao da je ta škola na Novom Beogradu. I kao sad joj pred očima titraju slova njegovog imena i prezimena na prvoj stanici svake knjige. Dxxxxxxxe…Txxxxxxxć...1/2, 2/2, 3/2 i sve tako redom do 8. Učenik Osnovne škole Josip Broz Tito na Novom Beogradu
Skoro da je već tada znao da će uz njegovo ime uvek stajati ono dugačko dr, mr, prof, redovni rofesor beogradskog univerziteta.
Od malena je vežbao da ispisuje titulu.
I marljivo učio. Iz novih knjiga koje bi nakon svakog završenog razreda uredno uvijao u šarene papire i poklanja devojčici godinu dana mladjoj. Prodavačici ljubičica kojoj ni ime nije znao. A ona bi u mraku svoje sobe nežno prstima prevlačila preko podvučenih redova. Taj dodir jagodicama po išaranim stranicama kao da je bio dodir njegove kože. Bele čiste negovane. Volela ga je preko stranica. Knjiga. Polovnih.
Kada je prvi put ugledala to slatko isrctano Sanja pomislila je da je slučajno. No kad je biologiju zamenila geogafija, pa srpskohrvatski jezik (tako se zvao taj jezik koji su izmislili u čast najvećeg sina koji nam je otavio u amanet da čuvamo bratstvo jedinstvo ko zenicu oka svoga). Matematika je ipak bila neumoljiva. Sanja se samo množila i sabirala, nikako nije mogla svoju ljubav sa njom da deli. I zbog toga se oduzimala.
Iz godine u godinu, od 5. razreda pa na dalje njegova ljubav prema Sanji je samo rasla, cvetala kao njene ljubičice u rano proleće i mirisala kao sveže ispečene paprike na smederevcu. . Znala je da ga je izgubila . Sanja mu je sudjena. Nju će zaboraviti čim predje reku i krene u gimnaziju na vrhu
I zaista njegovo nesećanje traje i danas. Još je i ismeva kako nije išao u njenu školu

Devojčica čiju ručicu čovek stiska postaje sve nervoznija.

Žena bi da produži još malo gledanje u svoju prvu ljubav, zapravo i jedinu. Nikad se nije udavala, nije imala dece.
- Vaša ćerka?
- Da (hladno, nervozno).
- Slatka mala. Sanja, zar ne?
- Kako ste znali? (zgranuto)
- Slučajno, nekako mi ide uz vas to ime.

Komentari

Komentari