Foto: 
Rayan Polen

Produžetak života

"Pitaš me sine, šta mislim o merama vlade Srbije za podsticaj rađanja? Pa, napisao sam na svom profilu: Ja sam ona generacija koja je decu pravila džabe, pa sam dobio komentar: "Jok more, dobili ste stanove džabe i hiljadu drugih privilegija imali."

"Pa, je l’ si dobio stan?"

"Sine, moja generacija, 1963 i generacije posle mene nisu dobijale stanove, to su dobijale generacije naših očeva, i da se razumemo, dobijali su stanove od svojih preduzeća nakon višedecenijskog čekanja na listama i nakon višedeceniskog izdvajanja novca u  nekakve fondove. Pri tom’, sine, tvoj deda nije dobio stan, nego je posle dvadeset pet godina staža kupio kuću staru sto godina u kojoj smo živeli deset, pa je porušio staru i pravio novu, koja kao i većina srpskih kuća još nije dovršena i u kojoj mi i sad živimo."

"A kakve si privilegije imao?"

"E, privilegije sam imao, imam ih i sad i to tri. Zovu se Srđan, Dušan i Lazar, jer sine moj, najveća životna privilegija je kad stvoriš biće koje će biti produžetak tvog života. Inače, sine moj dobri, ti si rođen 1994. u vreme sankcija. Te godine je gorivo na crnom tržištu, pošto belog nije ni bilo, koštalo i do četiri marke, posla je bilo daleko manje nego što ga je sad  i plate su bile manje nego što su sad. Kad smo te doneli iz porodilišta u kući nije bilo struje, jer smo bili pod restrikcijama. Četiri sata imaš, četiri nemaš, pa kad je dobiješ, rikne trafo, te nemaš ni ta četiri sata koje je trebalo da imaš. Elem, donesemo mi tebe iz porodilišta, a tvoj deda peče kobasicu, da dočeka unuka, kao da ćeš ti jesti kobasice, pa pošto je zadimio prostoriju otvorio vrata da proluftira kuhinju, te rashladio celu kuću. Još nam je onaj nesrećni čovek pao pred kapijom i doživeo infarkt, pa sam, odmah po dolasku kući, morao voziti čoveka u ambulantu (posle mi se njegova žena zahvaljivala, jer sam mu spasao život). I tako sine, imali smo jednu peć na drva u kuhinji, a dve sobe smo grejali na termo peć, pa kad imamo struje dobro, a kad nemamo ti spavaš u kuhinji na trpezarijskom stolu, mama te nekako umota da ne padneš, i zamisli, jednom si ipak i odatle pao. Ha ha, kako bog čuva vas bebe, nije mi jasno… I tako, sine, kad si se rodio doneo si privilegiju u naš dom. Znao sam po sat vremena da sedim pored tvog kreveca i gledam te kako spavaš, a ti u nekom žutom kompletiću na medvediće spavaš ko beba, što bi rekli. A ja, razmišljam, ovo malo biće je delo dva bića koja su htela da produže vrstu, nisam ni pomišljao da mi neko za tebe, a posle  i tvoju braću, nešto plati. Doduše, ako sad počnu da daju pare za rađanje i ako te mere opstanu i kad ti postaneš otac, uzmi, trebaće ti, jer nije lako othraniti decu."

"Pa kako si ti onda nas othranio kad ništa od države niste dobijali?"  

"E to, sine moj, ne znam, ali sad, kad ste dvojica od vas odrasli, da mi neko ponudi, ponovo bih kroz sve prolazio, jer sreća koju ste doneli ti i tvoja braća je neizmerna. A šta misliš oko abortusa, je l’ ga treba zabraniti? Nikako, sine, nikakve zabrane niti prisila neće nam pomoći u poslu obnavljanja nacije, samo ljubav i nesebičnost, ako pri tom neko ponudi i neki novac ili olakšice, utoliko bolje, ali ljubav i viši ciljevi su glavni motiv koji će nam pomoći u obnovi. Pa pogledaj koji gradovi imaju pozitivan prirast:  Novi Sad, Novi Pazar, Tutin, Sjenica i Prijepolje. Za Novi Sad ne znam kako se našao u tom društvu, ali ovi ostali imaju pretežno muslimansko stanovništvo, a njima ne trebaju pare da bi rađali decu. Oni znaju da su deca dar od boga i srećni su kad imaju tu privilegiju da ih dobiju."

"Znači matori, ti podržavaš mere vlade Srbije?"

"Ja, sine, podržavam rađanje kao stvaranje nove vrednosti, kao produžetak života, kao božiju milost i počast. Ako vas, pri tom, društvo i snabde  novcem, odlično, ali ljubav je pre svega. Pritom, sine, ne treba nikog kriviti, nikog obeležavati u smislu: “Aha ovaj nema decu, ili ima samo jedno”. Fokus je na ljubavi i produžetku života i ništa nam neće biti teško. Ja sam, evo, zaboravio sve neprospavane noći koje sam imao zbog vas, opraštam vam deo komoditeta koji ste mi uzeli, opraštam sve vaše nestašluke, sve vam opraštam, jer ste vi nastavak mog života. I jedva čekam da postanem deda, pa da mi se život još više produži.

Milorad Vujnović

Komentari

Komentari