Foto: 
J E Teriot

Ptice selice

Te su godine kasno otišle. Ne znam zašto. Spremala se zima već nedelju dana da pokrije sve uglove grada. Spremala se i vidno najavljivala svoj dolazak. Nije došla iznenada. Te godine nije. A ptice su čekale. Ne znam zašto. Valjda im se nije ostavljao ovaj grad.

Tog me je jutra probudila pesma odlazećeih selica. Pevale su jako, kao da zovu nekoga ko još nije odlučio da ode. Skoro da su vikale. I one su, kao što je zima dolazila, odlazile dugo. Čitav dan. Sve do večeri. Tek je sa prvim sumrakom postalo tiho.

Skuvala sam kafu i znala da je poslednji put te godine pijem na terasi. Teatralno sam se smestila u stolicu i prebacila ćebe preko nogu. Vazduh je mirisao na mraz. Bilo mi je hladno. Ali odlučila sam, popiću tu poslednju kafu ove godine vani, gledajući u nebo. Oduvek sam volela tišinu, ali valjda zbog naviknutog uha na vikanje ptica celog dana, odjednom mi je ta tišina bila sablasna. Stresla sam se. Nije od hladnoće. Tada sam ih čula.

Na krovu susedne kuće stajalo je gnezdo. I dalje puno, iako su sve selice već otišle. Bilo je smešteno između spoljne jedinice klima uređaja i dimnjaka. Ko još stavlja klimu na dimnjak? Pomislila sam. Valjda u potkrovlju takođe neko živi. Čitava porodica lasti je bila na okupu za večerom. Pričali su o nečemu. Učinilo mi se da pričaju o tomo kako su svi otišli, iako mi nisu delovali kao da se osećaju usamljeno. Bili su prilično brbljivi. Biće hladno, znali su to. Biće teško preživeti i to su znali. Ipak, nisu otišli, čini se namerno. Meni se bar tako činilo. Zašto?

Zašto neko ne ostavlja svoje gnezdo čak i kada zna da će biti teško? Zašto ga drugi ostavljaju i traže bolje mesto za život? Da li smo mi, ljudi, pametniji od životinja? Verujem da su ove laste za svoju vrstu posebne, možda čak i toliko pogrešno različite da ih niko i ne želi. Pobunile su se protiv svoje vrste, protiv pravila i zakona, nisu ostale dostojne zajednice, odbacila ih je i nastavila svoj put po uređenim pravilima koji se vekovima, pa i duže poštuju. Ili su one odbacile zajednicu, a ne ona njih. Ne znam. Možda jednostavno neko od njih nije mogao da leti, pa je cela porodica ostala sa njim, ne želeći da ostavi svog člana. I ako je samo tvrdoglav i ako je bolestan i ako je samo slab. Verovatno niko nije ni pitao. Samo su ostali sa njim, znajući da veće šanse da preživi ima sa njima, nego sam. A možda i onaj koji je i bio spreman za promenu i ako je potpuno siguran da bi ta promena bila korisna čitavoj porodici, samo njemu samom, bez njih, ne bi dobro donela. Upravo zbog toga što bi imao sve, a ne bi imao njih. Ili nju. Ili njega. Ne znam.

Ušla sam unutra. Pocepala sam koverat sa pismom i svim propratnim dokumentima za put, iako sam se mesecima borila za vizu. Želela sam da sačuvam svoju porodicu od zime. Da ih odvedem u toplije krajeve. Iako oni to nisu želeli. U koverti su bile dve avionske karte. Ćerku sam mogla da nateram, muže nikako. Avion je trebalo da poleti u 6:30 tog jutra.

Ostaćemo zajedno. Pa kako bude.

Komentari

Komentari