Foto: 
autor nepoznat

Putanja sreće

Stojim na milionitom stepeniku moga sna, koji se kao tepih prosuo pod mojim nogama, izgleda ravan, bez strmina, kao da sam istovremeno na samom vrhu planine i u njenom podnožju! Samo još sasvim malo i ja stižem do svog cilja. Međutim, ne osećam ni mrvu sreće niti ushićenje kojs se javilo prilikom prve jasne vizije moga sna. "Da, ja to mogu, osećam da mogu, pa makar ceo život utrošila na taj san, biće ostvaren", zapisano stoji u svesci, koju sam nazvala - Snovi!

Pogledam ka vrhu, tamo se sunce spustilo, toplina dopire čak do ovde, kao da me omamljuje i tera me da mislim da mi to i nije toliko trebalo. Šta će biti kada budem ostvarila cilj? Opterećena pitanjem, na koje ne nalazim odgovor, osećam umor i usporavam hod, samo da udahnem vazduh. Šta je zapravo  važno? 

“Evo, pogledaj se, da, baš tamo, vidiš li u onom tamo ogledalu sebe?” Gledam u tom pravcu, i zapravo nisam sigurna da li je to moj odraz, ali ipak potvrđujem. - Da, vidim! – pritom ne obraćam pažnju na tog nekog što mi govori.  “Ti više nisi devojčica, a ni devojka... Poželela si mnoge stvari, mnoge ostvarila, neke i nisi, šta je još bitno, zašto toliko žuriš?”, dopire saznanje da to govori moja savest.

Okrećem se i vidim da nisam jedina. Ima ih mnogo koji hrle ka svom cilju. Neki su se popeli na sam vrh, mašu zastavicom, jer cilj je ostvaren, smeju se i poskakuju, njihov smeh je zarazan.

- Ja sam sad jedinstven, nisam jedan od mnogih! A niko mi nije verovao... Niko. Ostavili su me samog da se borim, i ja jesam, izborio sam se sasvim sam, bez ičije pomoći. – čujem ga, kao da je tu u mojoj blizini.

- Čak i bez Boga? - čujem neki drugi glas.

- Meni Bog ne treba! Ja mogu sve sam, što sam i dokazao! – viče, pa seda na ivicu stepenika – Više nemam snove, snaga me izdaje, sad kad sam postigao sve, sad vidim da sam star, i da moram sve napustiti. Smrt se približava. Za nju mi ne trebaju koferi.  

Pogledam na drugu stranu. Sa te padine spuštaju se ljudi koji su odustali, razočarani, u ruci drže štap i uzdižu. U tom jednom liku ugledam i sebe. “Ne, to sigurno nisam ja”, pomislim... Oči mi se zamagljuju, ne vidim dobro, ali ta žena nije ja. Vidim čitav svoj put, od rođenja pa do ovog momenta Sada. Težak mi je ranac, spuštam ga pored sebe i sednem. Ne razmišljam o cilju, bitno mi je samo da sam sada prisutna u ovom momentu. Živeti ne za budućnost, ne za prošlost, živeti u ovom momentu koji nam jedino pripada, u sadašnjosti. – to je rekao neko, ali glava me boli, ne želim da razmišljam.

- Hajde, požuri, požuri, zašto stojiš tu, pomeri se da ja prođem. - govori neka žena, gurnu me i produži pravo - Kad ne možeš gore, vrati se. Strašno je kako ljudi dolaze ovamo nepripremljeni, bez kondicije, to sestro, mora da se radi svaki dan, da se vežba, razumeš? Nema odustajanja.

- Ne mogu da se vratim. Ne mogu ponovo biti devojčica, život se ne živi unatraške.  Život da mora da se vežba!? Svašta. – promrljam, pa samo ću malo da sednem, nastaviću, imam vremena. I tako zaspim...

 

Probudim se u nekom dvorištu, između dva drveta postavljena ljuljaška od kanapa, u kojoj sam zaspala čitajući neku mnogo dosadnu knjigu. Gledam u nebo iznad, sunce se povuklo, delimično ga zaklanjaju grane ta dva ogromna drveta. Treba mi neki minut, da bih se probudila iz teškog sna, sa toliko doživljaja i boja. Kad mi prija neki san, dok pod naletom svakodnevnice uplovljavam u svesno stanje, ne mogu da držim otvorene oči... Iako je san zaboravljen, ja nastavljam da putujem. Čujem neku reku, vodenicu, pokušavam da ustanem, ali ispadam iz te ljuljaške. Jedva ustanem, kao da sam pijana, vidim neku kućicu svu u kamenu, rastinje morsko, kameni putić koji vodi do mora. "Pa, to nije reka!", rekoh i krećem uskom stazom koja se spušta niz obronak. Neko davno je napravio stepenice u zemlji i prekrio ih  sitnim kamenčićima.

U daljini, neka deca se igraju u pesku, već je šest sati, poneko leži na pesku,  još želi da uhvati koji zrak sunca. Zaboravljam na to da sam loš plivač, ipak ulazim u vodu. Divno je, voda me nosi nekih sto metara od obale i najednom više nemam snage, blagi talas mi prekrije usne i ja mahnuh onoj deci, da bi me videla, treba mi pomoć. Međutim, oni mi mašu, odpozdravljaju, ne primećuju da mi treba pomoć.  Ne smem da paničim, voda ne trpi strah, poklopiće me. Vidim neki čamac, deluje da je tako blizu mene, znam da ide velikom brzinom.  More me je izguralo do zaliva, napipavam rukama ogroman kamen ispred mene, i uspevam da dodirnem dno nogama. Tek tada vidim da sam došla sa druge strane uvale i da je to plićak, da sam nekako došla do mesta gde su se igrala ona deca. Sunce mi bljesne u očima. Čamac je gliser, zato je tako brzo promakao. Vidim mesto sa kojeg sam krenula. Začudjući mir, pa mi izgleda sasvim normalno što vidim sirenu koja govori kroz osmeh:

- Tvoja putanja sreće je dug put, pun raznih prepreka. Ali, bićeš srećna, samo veruj u sebe i u dobro među ljudima.  

Plaža je skroz zapustela. Premorena, želim da izađem iz vode. Čujem plač deteta, ali ne vidim gde je dete. Noge me bole, ruke ni ne osećam. Plač je sve intenzivniji. Pod rukama osetim mekoću dušeka, čujem decu napolju, kroz polu-otvoren prozor dopiru mirisi lipe i zvuci ulice. Ustanem, u krevecu mi se osmehuje malo rumeno lišce moje devojčice, uzimam je u naručje. Ona se smiruje  i zadovoljno pući usnice. To je dakle ta, putanja sreće, svakom različita i jedinstvena.

 

Kristina Janković  

Komentari

Komentari