Foto: 
autor nepoznat

Putnik

Pošao sam na put iz tačke A, gde sam bio, u tačku B, zamišljenu kao krunu moje avanture. Toga se dobro sećam, svega ostalog kao kroz maglu. A kada je to bilo zapravo i ne pamtim. Da li pre nekoliko meseci ili pre više godina, čak i pre celih pedeset dve, koliko sam nedavno napunio. Ne sećam se ni gde je tačno bila ta tačka A, odakle sam krenuo na put, ali slutum da je negde jako daleko, iz moje današnje perspektive gledano, ali u mentalnom, ne u fizičkom i prostornom smislu. U tom smislu ne znam ni gde ja ta zamiljena tačka B ka kojoj stremim, ali znam da ću je dosegnuti pre ili kasnije. I znam i da mi ovakvo putovanje neobično prija i da, zapravo, ne znam šta bih da nije njega. Tada bi moj život bi imao sasvim drugačiji smisao – ako bi o nekakvom smislu uopšte moglo biti reči? Jer možda i nije tako velika stvar stići iz neke tačke A do tačke B u tvom mentalnom svemiru, koliko je zapravo bit u samom putovanju. Naročito ako si već prevalio dobar deo puta, ostavio za sobom mnoga iskušenja, i sad sa osmehom na licu možeš da se osvrneš i pogledaš unazad, a pred tobom su svi putevi otvoreni, a nebo vedro i dobronamerno. I, kao što je bilo i dosad, sve samo od tebe zavisi.

Komentari

Komentari