Putovanje kući

Noć. Mrak u punom kupeu i kloparanje točkova voza čine neku mučnu atmosferu. Svi spavaju, osim mene. Sjedim do prozora i gledam u mrak. Sve je crno. Tek tu i tamo, za trenutak, promakne neko usamljeno svijetlo. Ne gledam na sat, ali ponoć je odavno prošla. Bližimo se granici. Razmišljam. Misli mi lutaju. Mislim o kući, o porodici, o sebi. O njoj.

Kuću i moje nisam vidio pune tri godine. Šta ćeš, takav je život kada ideš trbuhom za kruhom. Sve se svelo na par telefonskih poziva da moji znaju da sam još živ. Za te tri godine dobro sam upoznao ruska gradilišta. Sada se vraćam sa nešto više para u džepu i nešto manje duše u grudima.

U mislima već vidim majku i oca kako me dočekuju na kućnom pragu. Majka će zaplakati čim me bude ugledala. Zagrliće me i izljubiti. Nije me dugo vidjela, željna me je. I otac će me zagrliti, onako snažno, muški. Izljubićemo se, a on će brzo skrenuti pogled da ne vidim kako se muči da sakrije suze. I opet će sve biti kao nekad. A neće. Od nekad je prošlo previše vremena. Lutanja su bila preduga, a daljine promijene čovjeka. Uvijek ću biti voljeni sin, ali više nikada neću biti dijete.

Znam da će neko reći da tri godine i nisu nešto previše. Jesu. I dan je previše. Postoje ljudi čije ime daljine dozivaju i oni im odlaze dobrovoljno i punog srca. A opet, postoje i oni koji u zagrljaj daljina odlaze nevoljno, iz muke, bježeći od ljudi i sebe. Ali bježanje od sebe je tema na koju više ne vrijedi trošiti ni riječi ni misli, jer kuda god da pođemo sebe sa sobom nosimo.

Kakva li je kuća poslije tri godine? Vjerovatno ista. Bijela drvenarija, pomalo ispucana sa fasadom boje breskve. I ona je potamnila od vremena. A u dvorištu travnjak. Prosuo se kao zeleni tepih. Ponekad se sjetim tog mirisa svježe pokošene trave. Dođe mi tako u snove ili ga na javi donesu neki nepoznati vjetrovi. Da li otac još ima snage da ga kosi?

Otac, to je div – čovjek. Majka, Atlas – žena koja na svojim leđima nosi svijet. Oni pripadaju onim generacijama naših roditelja koji su u sebi nosili sve vrline čovječanstva, koji su znali šta je muka, kako muku preživjeti i kako o muci ćutati. To su svi oni bezimeni junaci kaljeni u muci i teškom životu, a opet istrajni u vrlini.

Eto, tome se vraćam, nadajući se da je nešto od tog tvrdog čelika zvanog geni, prešlo i na mene. Razmišljam o tim danima i svemu onome što čini jedan dan. Zar to nije čudno da čovjek što više stari, sve se više sjeća nekih davnih uspomena. One skorašnje, moraju žestoko da se bore da postanu dio mene, moje nostalgij i sjete. Eh, davni dani mog djetinjstva i mladosti.

Sasvim sam se već navikao na mrak u kupeu. Odlično vidim moje saputnike, te izvore zvuka koji remete tišinu. Neki glasno dišu, neki tiho hrču. Kuda su se oni uputili? Šta li sanjaju? Da li i njih progoni sjeta? Svaki čovjek je jedna sudbina, svaka sudbina – jedna priča. Čovječanstvo je samim tim jedna biblioteka gorkih uspomena, izgubljenih nadanja i raspršenih snova.

Eto, pitam se, kada se vratim, da li ću sresti nju? Nju koja je nekad bila moja, pa više nije, a sada je nečija. Našu ljubavnu priču završio sam neposredno prije mog odlaska. Slomio sam joj srce. Morao sam. Bilo bi nepravedno od mene da je obavežem čekanjem, pogotovo zato što nisam bio siguran da li ću se vratiti. Ovako je bolje, oslobođena je okova i tereta i ničim nije obavezana, pa svaki grijeh ide samo na moju dušu. A srce će, kao i svaka rana, jednom da zaraste. Da, ostaće ožiljak, ali će zarasti.

Udala se, ali je ostala u kraju. Velika je vjerovatnoća da ćemo se sresti u nekoj od onih uskih ulica. Da li će joj biti drago da me vidi, koliko i meni? Možda me mrzi ili je potpuno ravnodušna prema meni? U svojoj sujeti, nadam se da će joj bar malo zaigrati onaj ožiljak na srcu. A zašto mi je do toga stalo? Naši životi su pošli različitim putevima. Ona ima nekog, ja nemam nikog. To je možda i ta kosmička pravda. Bio bi zločin da je pozovem sebi. Ljudi nisu nečije vlasništvo koje možeš da ostaviš i pokupiš kad ti je volja. Ljudi su slobodna bića.

A ako se sretnemo, šta da kažemo jedno drugom? Da se pitamo za zdravlje? Da razmijenimo nekoliko rečenica iz čiste kurtoazije? Možda je ipak bolje da ne kažemo ništa, da samo prođemo jedno pored drugog poput dva stranca. Vjerovatno bi time rekli sve, tako bi rekli da nema ništa više da se kaže, da je sve rečeno.

Tako to, valjda, u životu ide. Bilo jednom, pa više nije. Ne može se dva puta ući u istu rijeku, kako bi to rekao Heraklit. Možda je u pravu. Svaka promjena dolazi s razlogom. Možda razloga i nema, ali je promjena tu.

Voz počinje da usporava. Ulazi u veoma osvjetljenu stanicu. Granica. Ulaze carinici i idu od kupea do kupea pregledajući isprave. Pali se svjetlo i u našem kupeu. Oči naviknute na tamu, brzo se skupljaju. Svi protestuju, protestujem i ja, ali carinici tome ne pridaju veliku pažnju. Osjećam kako mi zraci svjetlosti, kroz očne kapke, prodiru u potiljak. Dajem pasoš na pregled. Sve je u redu i carinici odlaze do sljedećeg kupea. Oči su se navikle na svijetlo i više ne bole. Svi su razbuđeni i tiho kurtoazno započinju škrti razgovor o carinicima i granicama.

Poslije dva sata, začula se pištaljka otpravnika vozova i voz je krenuo. Svima je odmah lakše. Voz napušta stanicu. U prećutnom konsenzusu neko gasi svjetlo u kupeu. Opet gledam kroz prozor. Putujem kući.