Putovanje magičnog prediva (drugi deo)

Sve je stalo. Kovitlac, pjesma, igra, sve je ugasnulo. Očekivao je buku, a sve se umirilo. Lagano je otvarao oči skoro sa strahom.

Lela se blagonaklono nasmija, tako blizu njegovoj njušci da je na vršcima brkova osjetio njenu kožu, dok je ustajala, uspravljajući se, kosa se povlačila sa njegove figure. Nijemo su se zahvalili jedno drugom. Ona njemu na zadatku koji ga vodi kroz opasnosti, on njoj na pomoći.

Samo bijele siluete u daljini su ga opominjale da nije sve gotovo, potjera se nastavlja.

Lela, šumska vladarka, očima poput uglja, ali i ognjenom vatrom u njima, pogleda ga, kosom poput najsjajnije dlake crnog pastuva rastrese rosu , pratiće ga do ivice šume, onda će poći niz rijeku, pa preko mosta potražiti put do kolibe kojoj se uputio.

Na svom tronu sazdanom od starog oraha čije je srce potpuno dopuštalo vlasniku da utone u njega, a krošnje i dalje upirale ka suncu crpeći iz njega moćnu snagu, Dažd je bio ljut.

Šumska su bića pokušala osujetiti njegov plan, klupko je na vrijeme moralo stići do Sive, od ovog prediva načiniće košuljicu za tek rođenog dječaka, budućeg junaka, štitiće ga od uroka i zlih očiju.

Božica brine o njemu, štiti ga, ali to malo ruho će objediniti u sebi moći koje će mu podariti snagu za buduće bojeve. On će biti taj koji će u budućnosti poštovati svoje bogove, pod njihovim imenima štititi svoje podanike, polja, i šume svoje

Vučina je gazio uskom stazom uz rijeku, tražeći prelaz, učinilo mu se da je krajem jednog rukavca vidio gaz kojim bi mogao preći na drugu obalu, daleko je most, a on je izgubio mnogo vremena u šumi. Znao je, lov na njega je počeo još u sumrak, ali na nebu, činilo mu se, vidi već obrise zore jer do sada samo su ga svijetla zvijezda i njuh vodili.

Nad rukavcem nadvile su se vrbe, grane dodirivahu površinu vode, neke tonuše u nju. Šapom je krenuo ka vodi, površina je naizgled bila mirna, nesiguran gledao je ispred sebe kako ona uranja u vodu, pravi krugove koji se šire rukavcem. Pokušao je naći dobro mjesto za pregaziti rijeku.

Šuštanje lišća ga je trglo iz misli, samo je krajičkom oka pogledao na gore, nije mogao da procjeni da li se vrbine grane uobličuju u obline ili obline poprimaju oblike vrbine. Prema njemu su brže od samog daha niz stable klizile Rusalke, zagazio je dublje prema vodi, a ruke su počele pomaljati iz mulja. Uhvatila ga je panika, njihova kosa obmotavala mu se oko šapa, osjetio je da tone, voda mu je ulazila u usta.

Gole prilike su se uvijale oko njega, sjetio se da je klupko potapano u vode pelina,  one čekaju da padne u rijeku kako bi se sprali mirisi koji im ne dozvoljavaju da priđu. Tonuo je.

Osjećao je njihove prste na svom krznu i kose koje su mu punile oči, davile su ga. Ovo je kraj, pomislio je, pobjegao je Vilama, a sada Rusalke će mu presuditi u ovoj mutnoj vodi.