Rakija i smokve

Vrijeme je za rakiju i smokve! Dok se kretao kroz nepregledne daljine, shvatio je da mu je život dao nešto daleko, nikad definisano i uvijek strepnjom nastrojeno. Izgleda da mora grabiti mnogo više ispred sebe ako želi da opstane. Nije izabrao takav život. Dopustio je sebi da ga omotač vremena zagrli i uguši ako treba. Izgleda da nije bilo nikakve kategorije za njegovu prirodu. Tražio je nekog dalekog, onog koji dolazi iz vode, praćene Suncem, uz mirise i okuse mora. Tada nije znao da će jednom nestati i otići s morem, tamo gdje je uvijek pripadala. Nije bilo u redu nekoga držati na kopnu, ako ne želi da ostane tu. Ona je dolazila samo da ostavi ukus soli na usnama. Ako nestane, postaće ludak koji je sve do svoje tridesete godine živio mirno, bez ljubavi. Onog koji je volio mnogo stvari, a nikog potpuno. Nekoga ko je ostavljao iza sebe praznu kuću, sitnice i sve te silne ruševine ljeta. Znao je da mrzi istinsku ljubav, onu kojom svi "vole“. Možda jednom postane ludak, onaj koji će gledati u zid. Nije isključeno da će tragati za tom besmrtnom ženom, onom koja je imala toliko ukusa za izbor pravih stvari. Ako poželi da dodirne te ruke, pomiluje prste, tako milo lice ugleda i ozari se i poželi da joj da poljubac, ona će biti tu. Za poljubac se kaže da je besmrtan! Zato ga prošlost i plaši dok bježi poput uplašenog zeca od budućnosti. Budućnost nikad nije bila tako primamljiva kategorija za još ljepše usne, obraze i kosu boje žitnih polja. Moraš priznati da je čudno kako nas privlače ljudi i stvari. Ponekad nas potpuno opsjedaju, uzimaju nam dušu i igraju se s nekim nevidljivim koncima ispod lijeve strane. Volim to, priznajem! Volim kad se ljudi uvuku pod kožu, kad nas osvajaju svojim osjećajem bliskosti. U redu je ako ti neko izazove jecaj, strah i patnju. Tek kad te prođe strah, obuzme te uzbuđenje. Počinješ priču o drami kojoj ni sam ne znaš kraj. Ne želiš da je završiš jer ti pripada. Ona te natjerala da plačeš, dala ti zaklon, čuvala te duhovno i smirivala svojom ljepotom, baš kao i ruža svoga princa.

Znam da i sada sjedi pored kuće, one iste što se tužno ljubi sa morem. Ona koja se iskrada svaki put kada treba da poljubi more, jer zna da će zbog toga uništiti svoje ruševine. Inat je njen fah,  ona se rodila iz inata. Jedne večeri sreo sam uplakanog dječaka kako sjedi ispod palme. Prišao sam mu i pružio ruku. Nisam htio da ga pitam zašto plače. Uplakan i tužan čovjek ovakva pitanja shvata kao provokaciju. Kada se osjeća slabo, daj mu zagrljaj. To je ono što je neophodno čovjeku. Dosta je mlakih, nježnih i otrcanih riječi. Možda je bolje da postaviš neko konkretno bezvremensko pitanje. Držao je u ruci bespomoćnog i prljavog medvjeda. Bio je obojen u  tamnu boju. Uzeo sam tu malu tako beznačajnu, u isto vrijeme i vrlo značajnu igračku i obojio ju u bijelo. Naravno, ne sasvim. Ostavio sam jedan mali prelaz, kao dokaz da crna bez bijele ne bi vrijedila. Bio je u isto vrijeme obuzet tugom i nemirom, ali i spreman da prihvati taj nemir kao potrebu bez granica.

„Zašto si tako hrabar?“

„Lijepo je kad ti u životu nešto klizi niz prste, da ti miluje dušu, onako nježno, i da te tjera da budeš jedinstven.“

„Nekad misliš kako je to u životu i dovoljno. Ako držiš nešto u svojim rukama i imaš utisak da to nešto mora da se okrene i ode, da postoje ljudi koji će uništiti sve pod cijenu tvoje tuge. Tada te niko neće pitati ko uzima dio tvoje duše. Ova kolektivna masa, koju najčešće nazivamo čoporom, dopušta sebi da uzima sve. Nije važno šta kome pripada, više nije bitno ni koliko nježnosti poklanjaš nečemu. Bili to ljudi ili stvari, nije važno. Dok ideš u vrtić, uvijek se nađe neki "junak“ koji će majstorski da pokvari tvoju omiljenu igračku. Tako je i sa ljudima, identično. Sada idi, ponesi tog medu. On je sada stvoren za nove pohode, kao i ti. Dok je dječak odlazio, starac je ostao sam.

Okrenuo se unatrag, pogledao u talase. Ugledao je neobičnu privlačnost mora, očekivao da će vjetar oktobarske noći donijeti radost. Bio je sam, uz rakiju i smokve. Nije zaspao, ostao je budan u grozničavoj nesanici i trudio se da dodirne lice kojeg nije bilo ispred njega. Sada mu se  činilo mnogo bliže. Ona je došla. Istina je, vidio ju je, kao onda kada je nježno poljubio njenu ruku. Poželio je da ju vodi u pozorište, da je prati na još jedan ples, da šetaju Rimom i traže sklonište na plažama bez kraja. Kada su ga pitali gdje bio sve vrijeme? Govorio je da je čekao, čekao, i da više ne može podnijeti sebe. Tražio je taj lik da ga obavija oko svog tijela, upija i ostavlja vječitu sliku u zlatim valovima. Uzeo je još jednu smokvu i bacio u more. Okrenuo sam se i zaspao.

Ivana Lakić