Foto: 
autor nepoznat

Raskovnik

Služio sam dugo mračnom gospodaru, toliko dugo da su mi očiizgubile sjaj, toliko dugo da su mi zubi napustili usne šupljine. Toliko dugo da sam mračni gospodar postao i sam.

Sanjam li, ili sam budan, ne znam. U ovu dimenziju sam protjeran kao kradljivac duša. Svojim šarmom trezvenog podlaca zavodio sam vještice obećavajući vrhunske moći, vječne živote, a ponekoj i svoju naklonost. Popio bih njihove oči dok bi me prazne duplje užasnuto gledale,ispijao naiskap svježinu njihove mladosti ili istinsko iskustvo zrelog doba, potom ljušturu tijela bacao u duboki bezdan gdje bi se njime hranile divlje životinje.

Ti glasovi su me pratili i sačekivali u dugim noćima, proklinjali me šapatom ili budili vriskovima. Sada samo tutnjaju u mojoj glavi kao gromovi u daljini ili kao zaboravljeno sjećanje.

Budim se u životu za koji nemam izbora već da ga nazovem svojim, iako mu ne pripadam. Ni on meni. Moja je kazna. Od velikih moći ostali su samo tragovi u mislima. Običan sam čovjek.

Noću ponekad, dok nepomično ležim pokušavajući da dosegnem u svoju bit, ne bih li se sjetio ko sam , osjećam mala stopala na svom prekrivaču.Vrlo sitna. Veličine pasulja.

Polako hoda uz cjevanicu, nevješto se popevši na nju vukući sitnim šakama prekrivač. Osjetim ga na butini. Oprezan je i sporo diše. Nije siguran koliko daleko sežu moja sjećanja. Pretrči preko struka, malo se umori penjući se uz grudi pa sjedne na ključnu kost da odmori i razmisli. Odvaži se i prilazi mom licu. Sanjam li? Da li sam budan? Da li je donio sa sobom mirise borova pod snijegom i njima me bacio u ovo magnovenje u kom tumaram?

Svoj mali dlan naslanja na moje lice. Želi da se uvijeri da više nisam opasan, zadovoljan je. Lupka me prvo u sopstvenom strahu, potom u sopstvenom zadovoljstvu što sam nemoćan. Ne stižem da otvorim oči on nestaje. Ostajem u svijetu običnih.

Nalaze me knjige ili ja nalazim njih. Nalaze me obrisi prijatelja iz prošlosti u obrisima ljudi koje ne prepoznajem, potom, jer me ništa ne može vratiti sjećanjima, nalazim nju ili ona nalazi mene.

Smije se očima stare lisice, topla i draga i isto toliko opasna. Stavlja mi biljku na dlan i ja u njenom dlanu prepoznajem sebe.

U noći punog mjeseca neko je tražio ježa i naišao na procvjetalu mahovinu, nije kopao dugo, a kada je izvukao korijen, a on je zacvilio.

Sada je u mojim rukama. Gledam ga dugo razmišljajući da li će skinuti katance sa mojih sjećanja.

Uspavana mačka u pozi fibonačijevog niza otvori jedno oko i protežući se dobaci:"Govori li?"

Ako progovori koliko će daleko doseći moje ludilo?

Mrzovoljno se okrećem prema njoj, osmjeh joj se ne vidi, ali je dovoljno širok da ga osjetim.

"Popiću te", režim na nju, jer samo to još uvijek mogu.

"Ne u ovom životu", vraća se nazad u sveti broj, a meni se čini da iz ruke u kojoj leži raskovnik čujem šapat.

Komentari

Komentari