Rastanci

Doživjela sam puno raznih rastanaka, plakala i molila da se oni koje sa ispraćala vrate, ili da se jednom vratim njima od kojih sam odlazila.
Tugovala sam i živjela za buduće susrete. Automobili, autobusi, avioni, vozovi, brodovi, odnosili su nekog voljenoga ili mene od njih koje volim.
Svaki put je sve teže, godine se nemilisrdno guraju na moja leđa, slažu i starost vreba, tu je, na vratima. Ne čeka, uzima besane noći i sve kraće dane.
Stajala sam tako ko zna koliko puta na peronu autobuske stanice, plakala, mahala i hvatala još jedan pogled u letu, sjenu na prozoru prije nego što se autobus ne izgubi iz vida, još dugo mahala, s rukom u vazduhu. Grlila sam nekog koga nema.
Odlazila sam prazna kao školjka kojoj su iz utrobe izvadili biser. I jesu, izvadili su moje bisere, srca koja su kucala u mojoj utrobi, ispod moga srca.
Modre daljine ih sakrile. Život se odvija između dva trenutka: susreta i rastanaka.
U najjačim zagrljaju satkanom od ljubavi i radosti što smo ponovo zajedno zlurado se smiješi rastanak što neminovno dolazi nakon nekoliko sati, dana, sedmice.
Tražim u gomili ljudi rumene obrašcice, tamne okice nalik na krupne trnjine, nježne ručice, da ih još jednom vidim, da se i ja nasmješim životu i kažem:"vidicemo se ponovo. Tu smo, daljine su samo prostranstvo, ljubav je vječna, neuništiva, vodi me rumenim obraščicima, bakinoj svjetlosti na kraju svih ovozemaljskih tunela i rastanaka."
Branka Avramovic Jugo