Foto: 
autor nepoznat

Realna priča

Naša kuća je jedna u nizu kuća siromašnog naselja koje gleda u bogatiji deo, gde su velike kuće, moderno opremljene, čije ulice su čiste, dvorišta lepo sređena. Razdvaja nas jedna reka i most, ali ogromna distanca je između nas i njih, tako da se nikad ne mešamo, niti mi odlazimo u njihov deo, niti oni u naš.

Najstarija sam u porodici, uskoro ću završiti srednju tekstilnu školu i od budućnosti ne očekujem ništa. Verovatno ću živeti kao moja majka, koja nikad nije čula za kontracepciju, pa ja imam još petoro mlađih braća i sestara. Oca retko viđamo. Mama nije zaposlena. Oko malterisane, sive kuće  je uska betonska staza i stepenište sa gvozdenom ogradom, ofarbana odavno u neku crvenu nijansu. Iza kuće imamo ogromnu višnju, sa obiljem plodova. Ona je zapravo jedino bogatstvo koje imamo.  U maju ocveta i savija grane punoćom svojih plodova. Mlađa deca se veru ko majmunčići i nakupe dosta višanja od kojih majka pravi sok. U kući nemamo vodu, pa ja idem do česme koja se nalazi na kraju ulice da donesem vodu. Struja često nestane. U kući imamo “smederevac” i jedino što otac radi jeste da donese drva za ogrev. Izgleda da sam jedino ja svesna nedostataka koji mi pruža ovaj dom. Majka ne stiže da razmišlja od posla oko kuće, dece i male baštice iza kuće. Povremeno ubode neki posao i to uglavnom sezonski. Kad nisam u školi, dosta joj pomažem, pa ne stižem ni da se družim. Znam i drugu siromašnu decu, ali oni imaju nekako više vremena. U školi je svima poznato kako živim, pa mi je često neprijatno.

Žao mi je majke, mora mnogo da radi, ali istovremeno osećam, ne bih baš nazvala mržnjom,  neku odbojnost prema njoj. Zašto se nije borila da živimo normalnije? Barem kao većina, koji imaju najviše po dvoje dece. Koji je đavo naterao da se uda za oca? Da li ga je volela? O ljubavi ništa nisam znala, samo sam znala da je život neprekidno mučenje.

Želim da pobegnem odavde, ali izlaza nema.

 Iza kuće se nalazi jedna nedovršena zgradica u kojoj majka drži kozu i čini mi se da je toj kozi lepše nego što će meni ikad biti. Do te zgradice je sklepan kokošinjac od dasaka i žice i limenim krovom. Sve je poludovršeno, sve je to sklepao moj otac, koji je bio građevinac, radio po gradilištima, daleko od nas. Kad bi došao kući, onako krupan i sav prašnjav, seo bi za sto, prepletenih šaka, dok je pred njim stajala čašica rakije i retka kafa što ju je majka skuvala. Ona je sedela na vrhu stolice, blizu njega, sva ustreptala, i kao da ništa nije važno ni to što jedva imamo novca za hranu, a kamoli za nešto drugo. Davao bi joj novac, popričao sa decom, a ona bi nam skuvala ručak bolji nego kad nije bio tu. Tada bi otišao, rekavši da će se ovaj put vratiti brzo. I onda sam razumela da ga majka još uvek mnogo voli. Nikad ništa loše nije rekla o njemu. Nikad.

Kad je nebo posuto zvezdama izađem i sednem ispod one višnje, pa gledam zvezde. Čula sam da zvezde daju energiju kad gledaš dugo u njih I imaju sposobnost da preokrenu sudbinu. Izvadim cigare iz džepa, cigare što sam ižickala iz škole, ćutim i plačem zbog svega što nemam. Majka mi je rekla da je ponovo trudna, bila sam ljuta, pa nemamo ni mi šta da jedemo. Ošinula me je pogledom rekavši da gde ima za jedno, ima za još jedno dete, to je blagoslov!

- Blagoslov! - počela sam da vičem na nju - Koji blagoslov? Pa mene je već blam da idem u  školu, deca mi se smeju... “gde ima za jedno”, jel ti primećuješ da nas ima šestoro, ej bree…! – onda sam zaćutala.

Uzela sam pleteni džemper sa stolice i istrčala napolje. Prešla sam most, spustila se niz bogatašku ulicu i dugo hodala, tražila sam nekog, bilo koga. Nije mi bilo važno što sam prešla u zabranjenu zonu. Iznenada bih pogledala okolo sebe i uplašeno se brzim korakom vraćala ka mostu, nadajući se da nikoga neću sresti.

Došla bih do sredine mosta i gledala dugo u reku, ne skrećući pogled ni levo ni desno. Reka je imala snagu da me smiri. Potom bih sela na nasip, koji beše udaljen poprilično od prvih kućeraka. Tada bih razmišljala o majci sa ljubavlju, pa da je mogla drugačije, zar ne bi uradila? Osećala sam svu težinu njenog života, ali reka kao da je odnosila sve to što me je mučilo, daleko od mene.

 Jednom je pored mene seo neki mladić, bio je vrlo učtiv, pitao je da li sme da sedne... Pogledala sam ga, naravno da sme, nije to moj nasip. Ćutali smo oboje. Od tada, često bi mi se pridružio u tim mojim šetnjama. NIšta nije govorio, ništa pitao. Nisam znala da li pripada bogatom ili siromašnom delu. Nije ni bilo važno.

- Kako se zoveš? - upitala sam ga jednom.

- Nikola.- reče mi - Ja sam Andrijana. - nisam mu pružila ruku. Tako smo se nalazili, kao da smo ugovarali vreme sastanka i u međuvremenu mi je postao veoma blizak.

Kad je pokušao da me poljubi, nisam ga zaustavljala, bio je to mlak, dečji poljubac, pa ipak mi se dopalo... Majka mi je objasnila da su svi momci isti, prevaranti, sebični skotovi, da nikako ne treba da se zaljubim, da ne smem da se vežem. I nisam…

Znala sam da imam tetku u Beogradu koju je majka retko spominjala. Ne znam, možda se nisu volele, ili joj je govorila nešto za oca. Skupljala sam pare da odem tamo i čim sam nakupila dovoljno, otišla sam zaboravivši i Nikolu i majčine savete.

Tetka me je lepo primila, zagrlila i dugo plakala. Rekla mi je da su svi bili protiv mog oca, da je bio probisvet i baraba, ali moja majka ga je volela, udala se za njega protiv očeve volje i on se odrekao nje. Tetka je živela sama u stanu. Njena deca su otišla za boljim životom u druge zemlje. Njen stan I soba koju mi je dala izgledali su mi kao raj na zemlji. Pomogla mi je da upišem višu školu. Volela me je kao rođeno dete i ja nisam želela da je napustim. Uveče bi sedele u dnevnoj i gledale serije, pričala sam joj kako mi je u školi. Našla mi je i posao… Sa majkom sam se povremeno čula i slala joj novac, ali nisam želela da odlazim tamo.

Sudbina ili bog je hteo da posle nekoliko godina sretnem Nikolu, radio je u marketingu velike firme. Nisam ga prepoznala, ali on mene jeste...

Venčali smo se posle samo par meseci. Nisam razmišljala da li je dobar ili ne. Tetka mi je dala blagoslov, a on je pristao da živimo sa njom. Njenoj sreći nije bilo kraja.  Dobili smo ćerkicu, koju sam nazvala po mojoj majci, Vera.

 Majka je davno umrla, na devetom porođaju, decu su porasla, a troje najmlađih je usvojila jedna divna porodica, sa kojom se redovno čujem. Dečaćića, koji se poslednji rodio, sud je dao meni, odredivši me za staratelja, pa je rastao zajedno sa mojom Verom. Dali smo mu ime, Milan, po dedi.

Kad se setim majke, pomislim kako je nisam razumela, da je imala težak život.  Bez njih četvoro ne bih preživela. Život je poprimio jedno sasvim novo obličje i dao smisao mom postojanju.

Možda je to bilo zbog gledanja u zvezde.

Komentari

Komentari