Foto: 
autor nepoznat

Relja Fikcija i Marija Vitraž

Postoje ljudi, Kao Relja što je, da doslovce vrbuju osobe svojom harizmom, bez obzira na to kako zaista izgledaju. On je u stvari bio mađioničar, opsenar sa pogledom ispod obrva, u dubinama zenica čiji kraj se ne nazire, lovio potencijalne žrtve u paukovu mrežu svog zavodništva. Podsećao je na Marlon Branda iz doba mladosti, što mu je davalo  preimućstvo u odnosu na ostale obične smrtnike., sve dok ga ne bi videli uživo, ali I tada bi okrenuo vodenicu na svoju stranu. Naravno, Relja je bio i intelektualno potkovan, znao mnogo štošta o mnogočemu, provokator izrezbarenog jezika, čije bi dosetke i komentari izravno mogle proći u neki leksikon da se ovekoveče. Idealno, zar ne? Vešti opsenar uspevao je da ga i drugi vide kako je sam sebe video, dakle kao idealnog, zgodnog i elegantnog čoveka. 

Njegovi kriterijumi su bili visoki, gotovo nedostižni i on bi posle izvesnog vremena, nakon uspostavljenog dobrog kontakta i razgovora sa dotičnom sa kojom je gotovo postojao najbolji drug, ortak, pun razumevanja, jednostavno "hostigovao", tj nestajao iz njenog virtuelnog života poput duha, ostavljajući teret praznine sa znakom upita: - Zašto, pobogu, zašto je nestao? Da li sam ja nešto kriva? - ali sve beše uzalud, jednom izbrisana, nije mogla ponovo biti predmet osvajanja.

Posle posla, sedeo bi u jednom elitnom kafeu za šankom, pijući Čivas, smišljajući nove ujdurme, kad slučajno ili neslučajno neka mala, providna devojčica ga je gurnula i sela za visoku stolicu i zatražila Bladi Meri. Odmah je odmerio njenu figuru. Delovala mu je kao likovi iz Naruto crtaća, kose isprana u veš mašini, duge i slamnate. Dobila je poručeno piće, pa je po džepovima tražila nešto i iskopala zgužvanu kutiju Marlbora. Pritom je na vrhu nosa držala naočare, i gledala preko njih.

- Upaljač? - upitno ga pogleda, držeći cigaretu među zubima. Popila je piće u par gutljaja i videla slobodno mesto u separeu, pa je doviknula konobaru da hoće i nes, i usput je vrtela u jednoj ruci mobilni, razgovarajući sa nekim. Relju nije osmotrila. Neviđeno.

-Nevaspitano derište. - pomisli, mada uopšte ga nije zanimala, tako neuredna, bez truna ženstvenosti, kako uopšte može da se svidi nekom. Izašao je napolje neraspoložen i tmuran. Davno mu se nije desilo da baš ništa nije “upecao”.

To je bilo negde oko šest popodne, petak uveče, još se nije napravila gužva u kafićima po gradu, a usput je i vladavina korone dostigla svoj vrhunac, u one dve kritične nedelje. Maske niko živ nije nosio, primetio je i to ga dodatno iznervira. On je nosio crnu masku na poslu, pa je delovao kao nindža sam sebi, osećao se ko kuče sa brnjicom, a sem toga to je kvarilo njegov lovački instikt, jer su svi postali plašljivi, mlaki i bledi, pa je bilo teško razlučiti ko je kakav. Kako može bilo ko da nađe nekog uz rastojanje od dva metra, gde se gubi prisnost, ona toplina zagrljaja, šaputanje na uvce sa dvometarskom razdaljinom. Dođavola! Više nikad neće slušati vesti, žene sa kojima je pričao, behu zastrašene, a on kuknjavu nije podnosio, pa ih je blokirao, da mu ne bi prenele virus straha. 

Jedna od njih, Marija Vitraž beše posebno zanimljiva, nikada nije pričala o bolesti, ali znala je sve o svemu, iz svake oblasti, proverio je, testirao i utvrdio da joj je znanje na zavidnom nivou. Bila je prava “mačka”, intirgantna i tajanstvena, po njegovoj meri, čekao je pravi trenutak da je pita da izađu.

Vrzmao se okolo i  opet se vratio u kafić, da vidi da li je ona mala otišla ili ne. Ne, naravno da nije. Sedela je u onom separeu sa nekom ženom i smejale su se.

- Da li je slobodno? – upita, sede, mahnuvši konobaru za još jedan viski.

- Da, sedi! - odgovori ona druga, starija, dok mu devojka samo mahnu, zaneta gledanjem nečega u mraku. Možda joj je to majka.  Kuda ide ovaj svet kad majka i ćerka zajedno sede u kafani, piju, puše...puše travu?! Pa što ne bi i on. Čekao je da ga ponude, ali slaba vajda od čekanja.

- Da, da...hoću! - i prosto joj povuče iz ruke smotani papir i odjednom čuje tu malu kako priča, čavrlja, kako je puna ideja, i više mu ne deluje da je ćerka te žene.

- Kako se zoveš? – upita je, ali slabo se čuje od preglasne muzike. Devojka mu pruža  ruku. - Hajde da igramo! - reče mu – Ti si Relja! Ja sam Marija!

- Šta? Šta si rekla? - razdere se glasno, ali njegov glas protutnji između dva zvučnika, dok je pitanje ostalo da lebdi u vazduhu. Učinilo mu se, naravno da mu se učinilo. Muzika, neki moderan samopregalački zvuk para mu uši, oseća kao da je u transu, disko kugla koju nije zapazio nikad pre baca na njih svetlosne zrake, i on je deo celokupne hipnotisane gomile mladih, a on je mladić, on je Marlon Brando, on je… Nesposoban da kritički osmotri situaciju u kojoj se našao, on divljački maše glavom, zaboravljajući ko je. Ona mala ga vrti, približava ga sebi, pa ga pušta, igra sa drugim, trećim, desetim...vidi je u daljini, a kugla se sve više i više spušta. Neko ga gura ka vratima.

Pola sata kasnije otvara oči. Gleda u tesan prostor oko sebe, polumrak je, sa strane dopiru crvena i žuta svetla. Na njegovom čelu nečija kosa i dodir ruke. Upada u san u kojem juri nekoga na pokretnoj traci u teretani. Ta traka ima noge. Gura ga napred i on shvati da mu je jako muka. "Zaustavite traku…" , misli da je rekao, i on uspeva da zaustavi pokretnu traku i da skine kaiševe kojima je vezan. Kad se ispovraćao, shvatio je gde je. Noć je prošla, bleda zora se pomaljala iza zgrada, vetar ga je osvežavao i vraćao mu bistrinu misli, mada ne sasvim. Sedeo je na suvozačevom mestu, u kolima koja je vozila devojka iz kafića.

- Ko si ti? Zašto me pratiš?  

- Budalo jedna! Ti mene pratiš. Ja sam Marija Vitraž, sa kojom se dopisuješ! - viknu ona, povuče ga nazad na sedište i zatvori vrata za njim. Kola su se već kotrljala praznim ulicama. U glavi mu je odzvanjalo... Marija Vitraž, Marija Vitraž… Marija.

- Ne izgledaš uopšte kao ona. – reče, tek da bi rekao nešto.

- Da, znam! Ne izgledam. Ako te baš zanima, ja sam web dizajner, umem da napravim sa slikama šta god hoću... Poželela sam da te upoznam, da vidim ko si ti. Imam 35 godina, ako te i to zanima... - protresla je kosu i skinula periku. Užas, imala je kratku kosu - Znam o tebi više nego ti o sebi. - smejala se. 

- Čoveče! Reci mi da sanjam. Da si ti ona, ona… Marija?

- Šta je bilo? Razočaran si...- bacila je jedan kritički pogled na njega.

- Pa, blago rečeno, jesam. Gde je nestala ona tvoja zanosna figura, one oči, ona usta? Marija,  ti si fikcija mog uma. - zaustavila je naglo auto, samo što nije lupio o šoferšajbnu.  

- Ti si bre fikcija sopstvenog sveta u kome glumiš frajerčinu, ti koji koristiš žene ko krpe!  Potrošačko društvo nalazi zadovoljstvo u trošenju ljudi kao da su roba. Ne znam ko ti je radio slike da podsećaš na Marlon Branda. Zar ti ne pada na pamet šta će ljudi reći kad te vide? Gospodin Relja Fikcija!

-  Šta sam ja?! Nije zločin staviti sliku iz mlađih dana na profil. A ti si kao bolja, od ovog šoka neću se oporaviti danima! - tutnula mu je u ruku nešto hladno.

- Ajde, pogledaj se. - namignula mu je - To je ogledalo. - I on se dugo gledao, ustanovivši da mu je verovatno razbila nos, da, šta priča ova, pa to sam ja... - Šta ti u stvari hoćeš od mene? Lepota je u oku posmatrača, svi me vide onako kako ja to hoću. Ej, pa ja ne živim ovde!- uzviknuo je kad ja naglo zaustavila auto, parkirajući ga ukrivo.

- Da, ali ja živim ovde. - otvorila je vrata – Od tebe ne želim ništa. Imam svoj život. Samo sam htela da te raskrinkam, jer si zaveo moju rođenu sestru, umalo da završi na psihijatriji. - reče mu.

- Stani, a ja? Koja je tvoja sestra? Mislim žao mi je! A moj auto...? Stani! Marija! - okrenula se.

- Ne prepoznaješ sopstveni auto, koji si ti idiot. - gledao je dok nije ušla u zgradu. Stvarno, bila su to njegova kola. Kako je otključala i upravljala kolima, kako je znala koji je njegov auto?! Ključ je bio u bravi. Njegov lik fatalnog zavodnika je razbijen od male, slabašne, slamnate ženice sa građom deteta.  Užasno, prosto užasno! Moraće da sazna kako se zvala ta njena sestra. Nije njegova krivica što ga žene obožavaju.

Mariju više nije nikad sreo, nije mogao ni da je nađe na netu, svuda je bio blokiran, čak je nije video ni u onom kafiću. Jednom mu se učinilo da je video na ulici, ali…samo mu se učinilo! 

Komentari

Komentari