Foto: 
Lidija Jelisavčević Ćirić

Ribareva kći

Ovo čekanje ne može da uspe. Niko neće da prizna da je ukradena sestra. Ovo vreme nije kao ostali sati. Ovo vreme ne prolazi. Možda svačije vreme vremenom prestaje da prolazi. Kao što je Mirjana prestala da pomišlja na dete kada bi odlazila od kuće. A uvek je poslednja odlazila ali to nije nikakva uteha... Neke kuće su prazne, neke su oronule od dogradjivanja blatom i slamom, neke su srušene u ime ljubavi prema budućnosti. A neke su ostale nekim čudom nezavršene: bez krova, bez prozora i vrata. Samo one su bezbedne od ljudi. Životinje skitaju u njima i čuvaju ih za svoje mladunce... U vreme kada su svi njeni drugovi i drugarice želeli ponija, žudela je za malim, slatkim majmunčetom koje bi bilo samo njeno. Oblačila bi ga u odeću za lutke, mislila je, sa ružičastim pantljikama i šeširićem, i šetala bi ga po gradu u kolicima za bebe. Čak bi ga naučila i da govori, ustima, a ne rukama, i bili bi najbolji prijatelji zauvek. Ali njeni burni roditelji se nisu dali nagovoriti i umesto majmunčeta dobila je zlatnu ribicu. Možda se zato posle često osećala kao ribareva kći.

Lidija Jelisavčić Ćirić

Komentari

Komentari