Foto: 
Alex1985 Diabolito

Ronin

Samoinicirani Monah, obrijane glave i odeven samo u dugačku suknju,(nešto slično togi presečenoj na pola) posmatrao je svakodnevno u sebi i oko sebe, kontemplirajući, sve ono što ga ispunjava i potvrđuje njegovu separatizaciju,  svekoliku ljubav i povezanost sa prirodom i ljudskom vrstom, zbog čega je u izolovanom deliću prirode izgradio, instalirao i pustio da funkcioniše, zarad čestih trenutaka njegovih haotičnih stanja u kojima je, uživajući i pateći u životu, izabrao baš to mesto koje je sanjao misleći da ga nikada neće naći, svoj Duh na kojem je ceo dotadašnji život radio…Ovo je bila, činilo se, željena destinacija. I sve je bilo “savršeno” do trenutka kada su počeli da mu dolaze ljudi koji su ga shvatali kao ludog osobenjaka a kasnije počeli da uplivavaju u njegov savršeni mir, remeteći ga, što je u njemu izazivalo onaj uspavani i odbačeni deo svesti koji je bio antipod njegovom postignutom blaženstvu i miru u osami od ljudi i bogatstvu povezanosti sopstva sa prirodom. Taj antipod bila je “Vatra” koju je odavno ostavio da samo tinja, jer se lako raspaljivala, a kada bi se to desilo uništavala bi sve što joj se ispreči, po principu “Svi protiv Svih”, zbog čega se i osamio, svestan svoje energije i potencijala, obesmišljavajući svoju strast za borbom zbog mizernosti onoga što bi se njom moglo postići u datom trenutku.

Jednog jutra probudio ga je čovek čija energija i odluka su bile jake, ali njegovu lakomost i nepromišljenost monah je odmah uvideo i ne pokušavši da ga u startu odbije ili odvrati od očigledne namere, pretvarajući se da je nezainteresovan, prišao je reci, zagazio u nju i počevši šakama da zahvata vodu i poliva se po glavi i telu, započeo je pitanjem;

- Želiš rat?-

- Da, protiv svih i svakoga ko mi se nađe na putu! Ne samo meni već svima nama!- Odgovori posetilac.

- Kojima “vama” kada svi niste isti niti ćete to ikada biti? Kojima “vama” kada za vas nikada neće važiti ista pravila? Hoćeš revoluciju?- upita monah. –Da, ona je neophodna kao jedino rešenje svekolikog nezadovoljstva!- odgovori egzaltirani Posetilac.

- A da li voliš? Ako je odgovor “da”, onda, da li voliš sebe u revoluciji ili revoluciju u sebi? –

-Ne razumem šta si hteo reći!- Dreknu Posetilac sav znojav i pun gneva za koji je on verovao da je opradvan, human i svet…

- Evo razumi sad; da li su ta tvoja energija i bes u koherenciji sa tim tvojim klasifikovanim, odabranim delom čovečanstva, i da li postoji empatija koja bi za sobom vukla i altruističke motivacije za tvoju razjapljenu čeljust i raspaljenu vatru u kojoj i sam već sagorevaš? Naprosto, voliš li sve te ljude u čije ime postupaš na taj način, ili voliš samo sebe kao vođu bez obzira nad kim, čime i zarad čega vladao, razjareni i nepromišljeni čoveče…!- Odgovori monah zagledavši mu se u oči zbog čega Posetilac spusti pogled da bi ga zatim usmerio ka nebu, počevši da govori besno i kroz stisnute zube; - Samo želim savet i pomoć da srušimo “ovo” što vlada i ugrožava nas, da bi nam bilo bolje, i ne znam šta to pokušavaš da postigneš svojim skeptičnim i paradoksalnim pitanjima koja nisu ni od kakvog egzistencijalnog značaja? Hoću sad! Sada mi je potreban savet i pomoć!- Siktao je posetilac, zbunjeno i besno, izbuljenih očiju, očekujući odgovor koji bi pojačao njegovu sirovu snagu i nepromišljenost. Monah ga tužno pogleda shvatajući ga kao beznadežno stvorenje koje je odavno sebe izgubilo i reče:

- Gle, tada je kasno! I sada je kasno. Za preispitivanje je kasno. Za kajanje je kasno.

Za suprotstavljanje vremenu je uvek kasno ako već ne umeš da ga pobeđuješ! Za poistovećivanje sa prošlim a sada neprikosnoveno jasnim je kasno. Za rat ili mir je kasno, pa još i rano! Čuju li se zvona što uzaludno odzvanjaju u praznom prostoru lobanja masa!? Šta je napustilo patuljke kada je Snežana zagrizla jabuku umesto Adama...Crvenkapu kada je shvatila da u korpi ne nosi kolačiće baki...Mačka u čizmama, kada je zastava sa kukastim krstom već bila spaljena...Devojčicu sa šibicama, kada je korišcen ciklon-B...Cara koji je konačno mogao da bude neobučen u nekoj reality-show-neo-blasfemiji...Orla koji je shvatio da je jezero njegovo a ne labudovo, i da nije ružno pače...Tri praseta koja su zavladala svetom...Petra Pana koji više ne leti brže od kuke zabijene u njegovu glavu...Dostoje koji je pobio sve svoje, pa i Karamazove, Lotreamona koji ih je pojeo...Ničea koji je srušio stari svet, ne izgradivši novi...Hesea, zaljubljenog u Sidartu pre nego ga je preklao Stepski Vuk...Balzaka, pre no što su mu kćeri njegovog Čiče izvukle sve što vredi kroz blowjob...Kamija, dok mu se Sizifov Kamen nije vratio, Sartra, kada je konačno osetio očaj...Spinozu, kada je zažalio što je brusio sočiva kroz koja niko neće gledati...Hegela, dok je provodio vreme zadovoljavajući ono o čemu je loše pisao...i tako dalje...

Tehnokratska gravitacija pod maskama emotikona društvenih mreža sa prividom "sopstva" u sferi kibernetskog stroja za anulaciju preispoljno i neisplativo živih naprava od kostiju, mesa i želja, osudenih na inherenciju i redukciju, kao neka vrsta novih i egzoticnih biljaka… To je sve što ti imam reći, tebi i svima poput tebe, a sada idi, ostavi me i misli, mnogo misli o tome, ako si sposoban za to, pre nego bilo šta uradiš, - izgovori monah, i zauzevši lotosov stav, upliva u meditaciju, distanciran od onog “ali…ali…” koje je čuo a primao krajičcima periferije onog dela još uvek aktivne svesti… Zatim, Tama…A posle nje, ona najlepša, dugo očekivana svetlost…

Igor Rajović

 

Komentari

Komentari