Foto: 
autor nepoznat

Ruža za dobro jutro

"Put do pakla popločan je dobrim namerama", setila se iznenada, gledajući u grm ruža, zagasito crvene boje. Porodica. Njena porodica je uvek znala šta je najbolje za nju, donosili su odluke, koje su trebale biti njene. I te svađe, u kojima nije učestvovala, ali od kojih nije ni bežala, stvarale su klupko, neodmrsivo u njenoj glavi. “Zašto se ne vole i ne slažu kao porodice u romantičnim filmovima, u reklamama, zašto njena majka nije pažljiva kao mama Majina? “, pitala se, a onda je i sama postala majka. Majka, koja je volela neizmerno svoju decu, ali koja nije umela da iskaže svoju ljubav, bila je gruba, nekako hladna, zamišljena, iako je davala sve od sebe, ili je barem mislila da daje i više.

Ustala je, osetivši vrtoglavicu, napravila par koraka po parketu nevelike sobe, a onda ponovo sela. Želela je da razgovara sa nekim, da je neko razume, uteši, da kaže sve što je ćutala decenijama, da je tražila samo malo da je ugreje – ljubav.  Umorila se od posvećenosti drugim ljudima. Svako jutro bi joj izgledalo kao nastavak košmara. Zar je moguće da ceo svoj vek provodi usamljena, odvojena od drugih, sopstvenom krivicom. Razgovarala je sa pticama i one bi odgovarale cvrkutom. Stidela se svojih htenja, ne razumevajući da je to posve normalno. Nije želela da se nameće, sigurno je zato tako i prošla. Prave reči nikad nisu izlazile u pravo vreme, uvek sa zakašnjenjem. Nije u redu drugima kvariti raspoloženje, primenjivati razornu patetiku i javno iskazivati depresiju. Najbolje je sve gledati kroz šalu i smeh ili ćutati.

Ironičan osmeh preleti njenim licem. Kad su deca odrasla, svako je otišao na svoju stranu, sledeći neki svoj cilj, suprug uklješten između sažaljenja prema njoj i ljubavi prema drugoj ženi, opredelio se za drugu opciju. “Žao mi je, dušo, mislio sam da te volim! Ali, šta god ti zatreba, možeš me pozvati! Uvek ću biti tu za tebe!”  To ju je razbesnelo, izbacila ga je iz sobe, kakav folirant, a ćerka i sin?! Izgubila je kompas života. Sad kad je bolesna, sad im ne treba više.

 –Nisi jedina kojoj je tako. Danas ti je takvo vreme. – reče joj komšinica Branka, vremešna starica. Andrijana nije htela da se miri sa činjenicom da će živeti sama u stanu, u toj tišini. “Bila si dobra mama, ali nepristupačna i daleka…”, rekla joj je kćer, “Ja te razumem i volim. Nisi ti kriva što ne umeš da nam pokažeš da nas voliš… Biće ti dobro tamo!”, osmehnula se.

To, tamo je bio dom za one koji ne mogu sami da žive, neka vrsta doma ili hotela, lepše je zamišljati da je to divan hotel. Ali, bilo je dobro. Imala je društvo, nije više bila ničija služavka.

- Možeš ti sve sama, samo ako ti to želiš, dušo! – rekla joj je sestra na šalteru – Kako se zovete? Arijadna? Oprostite, Arijana. Ne! A da, Andrijana! Izvinite, ne znam šta mi je. – kikotala se, gledajući u svoje nokte – A šta kažete, kako mi je uradila nokte? Savršeno. Doduše, ne mogu baš sva slova da ubodem, ali lepota je najvažnija. Jel tako, dušo?  

Onda je pogledala u ćerku njihove nove štićenice: – Što ste Vi lepi, a tako mladi! Bože moj. A ja imam sina, on je divan, ne zato što je moj… već.. a udati ste, kažete?!  Ma videćete, Vaša mama će uživati ovde, dajte da vam pokažem sobu… Ustala je i pošla ispred njih, uvijajući kukovima, dok je mahala kovrdžavom kosom.

-  Znate, direktor je zauzet danas, izvinjava se što nije mogao doći…  A ti…Vi,  Arijana izgledate tako sveže, nemoguće je da već imate 58.  A ja sam mlađa od vas, jeste, ja imam… E, ovo je vaš apartman. Vidite, imate divnu sobu, terasu i kupatilo, mini-kuhinju… Mi ćemo se svakako družiti. Nemojte gledati kao da je ovo dom za stare, ne naprotiv… Ovde su matorci tako živahni. Oprostite… –  mobilni je zazvonio i ona je izašla, oštro raspravljajući sa nekim.

- Znači, ovde me ostavljaš? – rekla je Andrijana svojoj kćeri,  ubadajući štakom po tepihu. Nije toliko loše. Neće morati  da kuva, a to baš voli. Iznenada je upita:

- Odakle joj da imam 58 godina?

-  Ne znam, vidiš da je jedva pogodila kako se zoveš.- smejale su se – Obilaziću te, javljaću se. Ne brini. Kad si pala, nisam želela da budeš sama u kući, pogotovo sad kad je i tata otišao.

 

Andrijana je skuvala sebi jutarnju kafu, saplićući se po kuhinji, sinoćna žurka je baš bila luda, ko bi rekao da će uživati tako kako nije sa svojim mužem 25 godina. Pustila je tv.

A onda je na ekranu ugledala njega. Njega! Srce joj je udaralo tako brzo. Pojačala je tv. Bio je njen muž koji je pričao nekakve gluposti, kao lekar, sveže obrijan, u odelu prilično zgodan. I od besa htela je da vrisne, ali svi bi je čuli, pa je ona počela da baca stvari, jastuke, ćebad, prevrnula šoljicu i otvorila prozor širom. “Smrade , gade, svako jutro mi pretvoriš u košmar, kao i u braku, šta se tako smeješ, zadavio se sa tvojom srećom, dabogda, gade jedan!”

Kad je sestra došla u njenu sobu, da je pozove na doručak,  jer je prilično kasnila, zatekla je prevrnutu šoljicu na podu sa koje je oticao soc, jastuci pobacani po sobi, a prozor širom otvoren, bez stanarke, pa se uspaničila. Povikala je iz sveg glasa. Pola sata kasnije, posle bezuspešnog traganja, direktor klinike je sazvao sastanak, na kome su utvrdili da je tvrdoglava stanarka sa prvog sprata luksuznog doma za starce - nestala. Trebalo je pozvati policiju koja će utvrditi okolnosti pod kojim je nestala. Direktor je odugovlačio poziv, pažljivo tražeći krivca.

 - Svi ste vi nesposobni. Kako je dođavola mogla da nestane žena? Niko je nije video. - da bi smirio drhtavicu ruke, od nervoze,  direktor je pušio - Šta me gledate? Da nije dobila krila, a? Šta je rekla sestra? "Gospodine direktore, prozor je bio otvoren!" Pa šta misliš, Slavice, da je Andrijana pobegla kroz prozor sa prvog sprata?  Kako? Žena nit je ptica, nit je Spajdermen. - okrenuo se leđima skupljenom auditorijumu, koje su činile nekoliko sestara iz prve i druge smene i dva lekara. Gledao je kroz prozor, u onu istu, crvenu ružu. Kako dođavola da objasni ljudima  da on voli tu ženu. Kako on, kao direktor, koji je bio sličnih godina, da kaže svima da je zaljubljen u štićenicu ovog doma?

Gledao je kako se ta ista nestala žena kreće lagano ka klupi, uopšte ne registrujući da je to Andrijana. – Eno je! Nestala?! Slavice dođi u moju ordinaciju za pola sata.  

Hitro je krenuo ka Andrijani, dok su ih posmatrali i osoblje i stanari načičkani na prozorima.  Prošlo je dva sata od njenog navodnog nestanka. Sišao je brzo do nje, uhvatio je za ruku, upitavši je:

- Gde si bila Andrijana? Znaš li da te tražimo već dva sata?

- Sakrila sam se u kupatilu. - reče smireno.

- Što se nisi javila? Zar nas nisi čula?

- Čula sam vas. Izvini, Branko, nešto mi je zaprlo u grlu, nisam mogla ni da viknem. Moj muž, bivši živi punim životom, razumeš, on je… srećan, ja ne želim da je on srećan.-  Opet je pričala o svom mužu.

- Ti stalno govoriš o njemu. Ostavio te je kad ti je bio potreban. Kad si ti njima bila potrebna, bila si tu, a onda kad su oni trebali tebi, svi su pobegli. I ti ga i dalje voliš.

- Ne volim ga! – uzviknu.

- Ne?! Ne verujem ti. Zašto onda ne pređeš da živiš sa mnom? Ja te volim takva kakva jesi. – govorio joj je nešto što ne sme. – Nije za tebe dom. – na prozorima više niko nije stajao.

- Ne mogu. Ne želim. Zakasnio si! – ustala je i šepajući ušla u zgradu. Sutradan je na njenom stolu, uz kafu stajala i jedna ruža, sa satenskom mašnom i porukom.

“Ruža za dobro jutro!” – pisalo je.

 

Kristina Janković

Komentari

Komentari