Foto: 
autor nepoznat

Sanjar u telu lopova (prvi deo)

Par dana od kako je dobio poziv da se javi radi saslušanja, a noć pred isto, odlučio je da osmisli priču kojom bi sakrio sebe od istine. 
Strepili su svi slični njemu, i na samu pomisao od inspektora Milića. Od klinca koji je već bio kod njega, zbog krađe nekih akumulatora, čuo je za Milića zvanog poligraf. Time mu je izazov bio znatno teži i zanimljiviji. 
Čovek sam od dvadeset godina. Za mamu sam još uvek klinac. Za tatu mator magarac. Za moj ego ništa manje od kriminalaca. U suštinu ja sam niko. Neko bi možda pomislio da sam neko, čim pišem ali, naposletku, ja sam samo sanjar. 
Šabac je lep grad. Poznat po švercu i lepim devojkama. Baš kao što je Vanja, zgodna brineta koja trenutno spava pored mene.
Da me pitate zašto ovo pišem, ne bih znao reći. Oduvek sam mislio za one koji pišu, da su mekani ljudi. I sada, kada bih rezimirali šta sam od svega navedenog, ispalo bi da sam Sanjar u telu lopova. Nije ni bitno.
Svanulo je. Vanja je skuvala kafu i donela nam u krevet. Nakon čega smo imali strasan seks. Trebao mi je takav, kako bi svu napetost izbacio iz sebe. Istuširao sam se, obukao crnu majicu i farmerice iste boje, namirisao i krenuo. Vanja je nastavila da spava. Hodam kao da idem po nagradu za ovo što pišem, a ne kod inspektora zvanog poligraf. Čak mi je i smešno zbog toga. Verujem u svoj plan isto kao i moja majka da nisam kriv. Stigao sam. Mladi policajac, uredno izbrijan, ispeglane košulje, stajao je pored ulaznih vrata. Odlučio sam da se našalim sa njim. Stavio sam torbicu ispod pazuha i prišao. "Da li mi možeš reći gde se nalazi kancelarija inspektora Milića? Ja sam njegov kolega iz Beograda."
"Naravno. Pođi sa mnom.", odlučno je to rekao. 
"Nov si ovde?"
"Da, inspektore. Evo sada ću vas uvesti kod Milića." 
Malo mi fali da se nasmejem, ali nekako uspevam da se obuzdam. Pokucao je i najavio me kao Milićevog kolegu iz Beograda.
Ušli smo obojica. Kancelarija je mala. Veliki sto je zauzimao polovinu prostorije. Stolica koja je starija od mene, okrenuta je prema pravom inspektru. "Dobar dan. Došao sam jer ste mi poslali poziv radi saslušanja.", odlučno sam to rekao, kranje ozbiljnog lica. 
"Ali, ali..", zamucao je moj pratilac.
"Pavloviću, marš napolje!", odzvanjalo je hodnicima.
Bilo mi je žao, ali šta je tu je. 
"Misliš da si smešan? Sada ćemo videti i koliko.", pogledom me prostreli. 
Nizak je. Srednje građe. Celave glave i brade. Načitanog lica. Opravdava svoj nadimak na prvi utisak. 
"Znaš li zašto si ovde?", gleda u monitor kompijutera i dodaje "Preporučujem ti da me ne lažeš."
"Znam. Ispričaću vam sve."
Obradovala ga je moja rešenost da sve ispričam. 
"Počni, sokole!", rekao je to kranje pobednički.
-nastaviće se-

Komentari

Komentari