Foto: 
autor nepoznat

Sećanje na čekanje

Bilo je to 1972. Upravo smo se preselili na Novi Beograd. Živeli smo na četvrtom spratu jedne dugačke zgrade. Sa prozora su se videli jablanovi uz koje je nastala malena staza  ka autobuskoj stanici. Mama je radila do četiri, dakle, oko pola pet je trebalo da je ugledam kako silazi iz autobusa i kreće ka zgradi. Bio je to moj uobičajeni ritual iščekivanja majčine figure koja izlazi iz autobusa, prelazi ulicu, prolazi pored prvog, pa drugog, pa trećeg jablana, sve do šestog. I sve što je bila bliže zgradi moje srce je sve glasnije pevalo. Svaki njen sledeći korak je bio zamišljen od trenutka kada bih je izgubila iz vidokruga. Pojavljivala se na vreme koje je bilo zacrtano u mojoj glavi.

Kiša je padala tog dana. Licem zalepljena za prozor sa mukom sam prepoznavala ljude u blizini autobuske stanice. Prošlo je pola pet. Boje kišne jeseni su se razlivale u mojim očima. Pokušavala sam da je ugledam. Nije je bilo. Smirivala sam se nekom izmišljenom pesmicom. Nije bilo šanse da moja mama zakasni, tako sam mislila sa svojih deset godina. I drugi autobus je otišao.

Možda se srušio Brankov most? Možda je vetar poneo moju majku, a ona nema moći Meri Popins? Možda je zaboravila nešto na poslu, pa se vratila? Možda su je ukrali Cigani? Strah se uvukao u moje srce. Nisam mogla da zamislim život bez majke. Od tihe panike i straha mešale su se suze sa kapima kiše na prozoru. Ni mašta  nije mogla da me uteši. Moj svet se rušio.

Zvuk lifta me natera da poskočim sa kreveta i brzo obrišem suze. Nada mi ozari lice. Mama. Zvono.

“Evo!”,viknuh, pa ugledavši majku viknuh još jače:”Mama!”, I skočih joj u zagrljaj.

“Šta ti je dete? Zašto si plakala?”, na prvi pogled mi reče.

“Nema te, ja sam te čekala!”

“Vidi šta sam ti kupila!”, pa izvadi iz kese prelepu žutu kabanicu,”Htela sam da te iznenadim, a ova kiša pada li pada, kao za inat! Sad nećeš mokra da mi dolaziš iz škole! Vidi kako je lepa!”

Dodirnuh kabanicu kao da dodirnuh sunce.

Majka je bila pokisla do gole kože.

“Eto”, više za sebe reče, “ja nikako da kupim kišobran!”

Nekako sam tada za sva vremena zaključala majku u najlepšim i najdubljim odajama srca.

Komentari

Komentari