
Sestra one druge
Sedela je u stilskoj fotelji, nazvanu po jednom od onih Francuza, koji su joj bili posebno dragi, onako zaljubljeni u sebe, sa tim plemičkim obeležjem. Oni su porekla koje ne može poreći niko, čak ni ona. Rodio si se tamo gde jesi, i to je tako, svidelo se nekom ili ne.
Dugo se pitala o svom rođenju i kako to da skoro svako ko je rođen na ovom svetu zna ko ga je rodio, kada, gde, a ona ništa od toga ne zna. Samo joj ponekad iskrsne slika poznatog lica, pod gustom velom. Često tako, kada pokuša da u sećanje dozove taj lik jasnije i skine s njega veo, oseti grč u stomaku i brže bolje, pozabavi se pogledom u daljinu, u nekog prolaznika, izlog, drvo, oblak...mada izbegava i oblake, jer umeju da joj se pritvore u neki oblik koji joj unese nemir, koji ne može da kontroliše, a ne zna mu poreklo.
Najbolje se oseća kada je gospodarica svojih misli, koje nisu tako nezaposlene. O, ne, one stalno nešto rade, svi pogoni su im uključeni, bez odmora i pauze, pa i snu. Njen san je za njih samo još pojačaniji rad, i to na nebeskom nivou. To se dešava, evo, godinama već. Neutvrđenim godinama, neizbrojanim, nigde zapisanim. A ko li ji ne to naučio svemu što zna? Mora da je tako rođena, kao neki hermofrodit, samu sebe pretvara u ono što hoće, što je potrebno za njen opstanak. Ipak, voli to što je ženskog pola, toga se ne bi odrekla nikad. Voli da bude u ženskoj koži. Kako se samo lepo izveštila da radi na svom izgledu, od jutra do večeri, ako treba, a nekad to bude tako brzo i majstorski, pa se zadivi samoj sebi. Nepogrešivo ume da utvrdi kada su joj neka haljina i cipele već dotrajali. Ona drži do sebe, itekako. Uostalom, to joj je važno za njen posao. A posao joj je bit njenog postojanja, najlepši na svetu, jer to i jeste njegova sustina, da ulepša svet!
Ovog jutra, odabrala je elegantniju kombinaciju, kostim, blago sečen u struku, da joj naglasi stas, kao u filmske dive. Loren Bekol, na primer...ili Veronika Lejk, zbog kose koja joj pada preko jedne polovine lica. To joj baš odgovara! Baš tako će kosu očešljatii! Crveni ruž, istaknute oči na gornjem kapku....pa onda, visoke potpetice, crne, lakovane.
Uzela je mali prtljag, pvog puta, ionako svuda, gde god da pođe, može sebi priuštiti svakakav po želji. Pozvala je taksi, ušla u lift, pogledavši se pritom u ogledalu. Oseti opet onaj tupi muk u želucu, kao da bi nešto iz njega progovorilo, ali ostaje nemo u njenoj utrobi. Okrenu leđa sopstvenoj sebi u tom staklu i sačeka vrata da se otvore. A onda, stupila je nogom, lepom, oblom u listu, na asfalt i sasvim se ogrnula tom ulogom dive. Uživala je u samoj sebi. Osmehivala se svakom ko bi je bar na tren pogledao, a svi su je gledali, samo onaj ko je bez vida prošao, nije, ali ju je mogao omirisati, taj njen opori parfem od slatkoće... Svakoga je mogla da zasen blistavim osmehom, pa su i videći ljudi, dobijalo trenutno, a neki i trajnije slepilo. Volela je takve dane, kada odabere ulogu koja joj baš leži, koja je po njenkom ukusu. Ima kada mora, zbog prirode posla, da odglumi siroricu, pa joj to bude ponožavajuće, jer svako to može. Pa, takoreći. Jer, i tu treba biti talentovan. Ali, neće danas o tome misliti. Sada ide da osvoji svet! Na svetlećim reklamama je migla videti deliće svoje šljašteće obmane, a na naslovnim stranama novina, primećivala je kako svi govore njene reči...a na licima ljudi, prepoznavala je imitaciju njenog čuvenog koketnog dizanja nosa uvis. Ona im je uzor. Oh, kako je to uzbudjivo! A kažu, Bog postoji. Postoji, a to je Ona! Boginja, kraljica, carica, koja svet može da zavrti na jedmom prstu, kao loptu za plažu, onu laganu, sa naslikanim morem i delfinima. Kako je laka ta njena moć! Nikakav napor joj ne pričinjava. Ili je to do njene moći ili su svi oni toliko podatni. Ako i jesu, nisu zbog nje, već zbog sebe. Oni to vole! Kao što i ona voli to što njima čini. A čini da im bude lepo. Ona je, ustvari, humanista, dobrotvor! Oh, kako to zvuči! Pa, ona se toliko izveštila u tom poslu, da je već počela samu sebe da zanosi i zavodi.
Stigavši do železničke stanice, platila je taksisti, koji samo što joj nije ponudio da je besplatno odveze kuda god želi, da se ne "klimata" vozom. Zahvalila mu se ljubazno i rekla da će možda i to jednom prihvatiti, ali da joj se danas baš 'klimata"
"Oh, kako sam surova!"
A onda, za koji tren, nastavi - "ma, ovo nije ništa, kakva mogu biti!"
Kupila je sebi kartu do najdalje destinacije na tabli koja prikazuje pravce.
"Malo ću kopnom, pa onda mogu na avion, pa na brod....Nisam dugo obišla svet, onako, svojski, da me baš svi dobro zapaze. Da, eto, to ću!"
S velikim uzbuđenjem, kao da joj je prvi put, popela se uz visoke, gvozdene stepenice voza. Potražila je broj 5, a to je bio broj njenog kupea. Otvorila je vrata, očekujući da izazove zapanjenost prisutnih svojom pojavom. I zaista, mladi čovek, na sedištu kraj prozora, na tren je spustio knjigu u ruci na kolena, pa je ova klonula između njegovih nogu, kao da knjigu nije ni držao, već mu se obesila o ruku. Gospođa s muškim detetom kraj vrata, zinula je u nju, kao i dečak.
"Slobodno?"
Niko nije odgovorio. Scena od trena njenog ulaska se produžila, kao da je zamrznuta.
Sela je preko puta mladog čoveka s knjjgom, na koju je sasvim zaboravio.
"Možete li mi podići prtljag, moliću Vas?'
"Ko...a, da, da, svakako. Odmah..."
Zatim je tako brzo ustao sa sedišta, da se malo zaneo u stranu i umalo joj ne sede u krilo.
"Ah, pa takva scena je namenjena meni! Ja sam ta koja je trebalo Vama da sednem u krilo."
On se toliko zbunio, da je zaboravio da knjigu još drži u ruci. Nasmejao se, tek toliko, da pokaže kako je shvatio šalu i da podsmešljivo gleda na tu svoju nespretnost.
A onda, uze onaj njen prtljag, crveni kofer sa nekim silnim šljokicama, pa mu one zaseniše pogled, dok ga je stavljao gore.
"Kako je lep!" - pomisli ona. "Šteta što je tako...sav pometen.Volela bih da je od onih buntovnih, nedodirljivih, koji me ne gledaju tako, kao zablesavljeni, nego još i upiru prstom u mene, govore da sam loša i nepopravljiva, da nisam kao...'
Utom naiđe kondukter.
"Vaše karte na uvid, moliću."
Ona izvadi iz tašnice na preklop svoju kartu, kao i ostali putnici.
"Dokle idete?"
"Valjda tu piše." - glavom, a najviše isturenom bradom, pokaza na kartu u njegovoj ruci.
"Valjda znate gde putujete!"
"Što bih ja znala, ako tu već piše. Nemam potrebe za tim. Uostalom, ako bih Vam rekla, možda mi ne biste verovali. Stoga, bolje da se oslonimo na ono šta tu piše."
Kondukter ju je pogledao podozrivo, ali nije hteo više da joj se obraća. Video ju je kao lepu, negovanu, društvenu ženu, a opet, kao da je, Bože oprosti, luđakinja neka...
"Ma, ni prva ni poslednja. Koliko ih je samo..."
Kondukter završi čekiranje i povuče se.
Kada ostadoše samo putnici, ona se obrati svima:
"A vi, kuda putujete? Znate, treba se čuvati, naročito ako je put dugačak. Može čoveka svašta da snađe."
Onda nastavi, sama, kao da vodi sopstveni dijalog. "Mada, snađe i kada ne kroči ni metar od kuće. Evo, sve nas, od ovog trena, pa nadalje, kako nas koji smo u putu, tako one koji sede u svojim mestima, gradovima, može snaći velika pošast, na primer. A možda je već krenula da se širi." Žena s dečakom se strese.
"Ma, šta pričate?!"
"Ne pričam ja, već to šumi drveće, prebacije s krošnje na krošnju." Zastala je, sa ukusom u ustima, kao da je upravo pojela bombonu, ne bi li videla reakciju na svoje poslednje reči, pa je dodala nastavak. Volela je te kratke forme sa intrigom u prvom delu, da bi u drugom odmah dala primer.
"Tako i priroda najavljuje katastrofe, samo ljudi ne slušaju."
"Eh, ljudi su ljudi...odavno smo prevazišli Indijance, da pratimo tragove, reče mladi čovek."
"Mama, ja volim Idijance! Gled'o sam ih u filmu!"
"Indijance, sine, I -n - dijance!"
"Ljudi su sada savremeni, pa veruju jedni drugima. I eto, šta ispade od onog divnog sveta." - branio je i dalje svoju tezu, mladi čovek s knjigom.
Između njihovih rečenica, uđe jedan sredovečni gospodin. Brzo je seo, kao neko ko kasni na pozorišnu predstavu, pa da ne ometa mnogo.
"Nije baš tako"- progovori, još zadihan od jurnjave, da ne bi zakasnio na voz i u nastavku, od provlačenja kroz hodnike voza, ne bi li našao kupe broj 5.
"Nije baš tako" - ponovi malo ubedljivije.
"Ljudi ne veruju jedni drugima. Štaviše, vrlo su nepoverljivi. To i jeste muka. Niko nikom ne uzima reč zdravo za gotovo. A zašto? E, pa zato što polaze od sebe!"
"Ne bih se složio" - reče mladi gospodin, koji je imao nameru da se vrati na prethodnu stranu knjige, jer je shvatio da ništa nije razumeo šta je do malopre pročitao.
"Ljudi intuitivno osete kome mogu verovati." - mladi čovek je već bio na putu svog prvog uspešnog predavanja.
"Intuiciji, možda, pre svega." - uključi se ponovo ona.
"Paaa, to bi sada već bio apdurd. Naravno, intuiciji verujemo svakako. Ona je prapočetak verovanja."
"Da li biste poverovali intuiciji ako Vam kaže da postoji ono za šta ste mislili da je samo u pričama? Da ovim svetom, doslovce, hodaju pojmovi i reči iz Vaše knige koju tako studiozno čitate?"
"Mogu da se konsultujem s logikom da li da joj verujem."
"Hm... Znači, uvek neki dualitet...Ipak, nešto jeste ili nije, verovali u to ili ne."- reče i zabaci svoju talasastu kosu, baš poput Veronike Lejk u filmu "Oženih se vešticom" i nasmeši se, nastojeći da širinom osmeha otvori neku sebe iznutra, onu, koja kopa po njenoj utrobi, s vremena na vreme.
"A da li biste poverovali svojoj intuiciji, a pitom pitalu i logiku, kada bih Vam rekla svoje pravo ime?"
"Zašto ne bih? Ime je ime, nema tu nekih razloga za sumnju."
"Mislite?"
"Pa, to nije događaj ili šta drugo, da se ne bi poverovalo!"
"Dobro, evo, reći ću Vam." Pritom ga je gledala očima, u kojima mu se učini da imaju sve boje očiju, pa cakle tim bojama, kao staklići u kaleidoskopu.
"Moje ime je Laž."
"Ha, ha, uh..ha... Lepa žena, pa još duhovita...da ne kažem - lepo laže! To je retka kombinacija." - povika oduševljeno gospodin koji je maločas ušao.
"Kao prvo, i nije baš takva retkost, a kao drugo, ja vam kažem da se tako zovem! Ja sam Laž!"
Mladi čovek na tren oseti jezu kroz telo.
Sredovečni čovek, koji je, inače, mišljenja da ljudi jedni drugima ionako ne veruju, nije bio previše zapanjen njenom tvrdnjom. Pomislio je da je to mlada žena kojoj je naprosto dosadno, a lepa je i atraktivna, pa voli da provocira i fascinira.
Ona pomisli, kako je ovo možda prvi put da je izgovorila nešto što nije laž, a ljudi joj ne veruju.
Pogledala je u svoj odraz u prozoru, dok je voz upravo ulazio u tunel. Svetlo u kupeu je titralo. Najednom, kao bljesak, u staklu prozora ukaza joj se ona, koju je odavno zaboravila, onu, koja je rođena malo pre nje, što je davno ličila na nju, kada je i ona, samo na kratko, bila u onom njenom, jednom jedinom obliku, nikada promenljivom - istom. Tako je i ime dobila - Istina. Svi govore kako je to ime lepo...
A njoj su dali ovo ružno ime, sa tim slovom "ž" na kraju, kao kakva žaba, krastača, koja mora da se celom svetu pretvara kako je lepa, blistava, da sve uverava da je ona prava, da je ona kao njena rođena sestra. I ne samo da je kao ona, već da ceo taj zaslepljeni svet ubedi da je to upravo ona!
Voz je izašao iz tunela. Sunce je ušlo u kupe.
Odraz se u staklu rastočio, ali su se njegovi obrisi i dalje mogli nazreti, ko je hteo bolje da pogleda. Ona nije htela. Jer, to je u njenoj prirodi. Zato je okrenula glavu od prozora i nasmešila se najdivnijim osmehom.
"Ha, ha! Dobra šala, zar ne?! "
Oni su je gledali ukočenih pogleda.
"Moram da vam priznam nešto. Upravo idem na audiciju za jednu ulogu, glavnu, ni msnje ni više. Htela sam malo da provežbam, pa i tremu da razbijem, a vi ste mi se učinili tako idealni za publiku! Uostalom, nemate kuda pobeći ako vam se kojim slučajem ne svidi moja gluma!"
Tek tads su s i stali da se smeju. I dečak, jer mu se majka svojski zacenila od smeha, pa mu je to bilo nešto najsmešnije što je video. Jedino se mladi čovek uzdržano nasmešio.
Ipak, nakon te scene, nije mogao dalje da čita svoju knjigu. Kada siđe sa voza, počeće da je čita ispočetka, odlučio je.
Voz je jurio kroz klance, usporavao pred tunele, prolazio gradove, sela...
Nosio je sobom puno nepoznatih putnika, kako njemu, tako i njima međusobno, s pasošima, možda pravim, a možda i nekim falsifikovanim...i među njima jednu glumicu, koja tvrdi da joj je ime - Laž.
Ivana Đorđević
10. jun 2025. godine
u Beogradu