Foto: 
autor nepoznat

Šibicar (sedmi deo)

Đorđe je od rođenja živeo na Salajci, živeo je u dosta siromašnoj porodici, imao je mlađeg brata i sestru. Majka je pomagala po kućama, zarađujući za decu, a otac je išao po građevini, ali je često ostajao bez posla zbog pijanstva. Zbog sve te nemaštine, jako rano je svoj način života našao na ulici, bežeći iz kuće u kojoj su se često čule svađe, a i otac je znao da bude dosta agresivan.

Tih dana, kada se sve ovo izdešavalo, njegov otac je bio već neko vreme u zatvoru zbog jedne kafanske tuče, i on je majci saopštio svoju odluku. Kada mu je Žarko saopštio da je uspeo da mu sredi odlazak na vojnu akademiju, znao je da se njegov život menja iz korena. Poklonio je potpuno poverenje tom čoveku, koji mu je pružio priliku da pobegne iz siromaštva i života na ulici.

-Đorđe! Ti znaš da ćeš morati dosta da se namučiš da sve ovo savladaš. Akademija je teška, potrebno je puno muke i truda da sve izdržiš. Ja verujem u tebe. Znam da ćeš se boriti, a posle svega te čeka ozbiljan i odgovoran posao.- kazao mu je Žarko, načelnik, dok su sedeli u njegovoj kancelariji.

-Znam, čika...ovaj, načelniče.- odgovori mu Đole.

-Dobro, sami smo. Može čika. Sine…pratiću tvoj rad. Na akademiji imam par prijatelja koji će me obaveštavati. A, ti kad budeš dolazio ovamo, uvek svrati do mene. A da, Vesna te pozdravlja…htela je da te vidi.

-Kako je to slatko dete. Moja sestra je godinu dana mlađa od nje. Jel mogu na kratko da odem do vas, da se pozdravim sa njom?- upita Đole. Načelnik se nasmeši, i reče:

-Hajde, idi. Odvešće te jedan od naših. Vidimo se kad dođeš na odsustvo.- reče mu načelnik, pozdraviše se i on pozva jednog od policajaca da ga odveze. Pre nego što će doći do kuće, Đole je zamolio policajca da stanu kod jedne prodavnice i na brzinu je utrčao u nju, vraćajući se sa šarenom loptom i lutkom koju je kupio Vesni.

-Obećao sam da ću joj kupiti loptu i moram ispuniti obećanje!- reče on policajcu, kad je ušao nazad u kola.

-Kad ćeš se vratiti?- upita ga mala Vesna, tužnim glasom, kad je kretao posle kratke posete. -Kad me puste na odsustvo. Ti budi dobra i slušaj mamu i tatu. Kad god dođem vodiću te na kolače u „Carigrad“. Jel važi?- odgovori joj on i poljubi je u kosu. -Doviđenja g-đo Nado!- pozdravi se i sa Žarkovom ženom.

-Sine! Evo ti malo nešto kolača za put i imaš tu jedno pečeno pile. Srećno sine!

Đole je izašao iz dvorišta stegnutog srca, shvatajući koliko su ga ti ljudi zavoleli. Obećao je sebi da neće nikad dozvoliti da to njihovo poverenje i ljubav koju su mu iskazali izneveri. Policajac koji ga je vozio, video je da mu nije lako, potapša ga po ramenu i reče:

-Hajde momče! Biće sve u redu. Ne bi naš načelnik baš za svakog tako uskočio. Video je on nešto u tebi, siguran sam u to. Dugo ga poznajem.

Par dana kasnije, Đole je otišao na akademiju i počeo svoj dugi vojnički život.

 

Miroslav, Miki je odrastao sa druge strane Temerinske ulice, na Podbari. Živeo je u staroj kući koju je njegova majka nasledila od svojih roditelja. Otac ih je odavno napustio i otišao za Australiju. Majka se borila da ih prehrani i radila kao spremačica u jednoj školi. Miki je jako rano postao prepušten snalaženju i vrlo brzo, majka više nije mogla da ga kontroliše. Jedan od razloga što je prihvatio predlog načelnika Žarka je bio i taj što ga je privlačila avantura i što ga nije držalo jedno mesto. Znao je da će i dalje u svom životu dosta putovati, i videti mnoga druga mesta. Nije se plašio ni toga da će živeti i malo opasnijim načinom života, koje će ga vremenom stići. U sebi je bio zahvalan čudnom spletu sudbinskog susreta sa Žarkom i zarekao se da će tom čoveku do kraja svog života biti veran, i da će se boriti da savlada sve prepreke koje ga čekaju, kako ne bi ukaljao poverenje koje mu je ovaj pružio.

Obuku, koja je trajala nešto malo više od godinu dana prošao je sa dobrim ocenama. Obučavan je svemu, od raznih načina praćenja, ulaženja u sumnjive grupe ljudi…do obuke korišćenja nekoliko vrsta oružja i nekoliko načina samoodbrane.

Po završetku obuke, vratio se u Novi Sad i otišao odmah kod Žarka.

-Dobar dan, načelniče!- reče mu, ušavši kod njega u kabinet.

-O, Miki! Vidi ti njega! Bogami dobro su te stesali. Izgledaš malo krupniji, šira ramena...

-Šta smo sve radili i ne bio takav! Gotovo je! Kad dobijam prvi zadatak?

-Odmori se dan-dva, pa ćemo se sve dogovoriti. Ići ćeš za Crnu goru…u Bar. Sve ću ti objasniti.

Par dana kasnije, Miki je vozom otišao za Bar, gde ga je čekala njegova veza, koja će mu objasniti još par detalja vezana za zadatak.

Te godine je umro Tito i služba bezbednosti je dobila vesti da će se Barska luka koristiti za šverc oružja kojim će se snabdevati ekstremisti na Kosovu, čija aktivnost je bila pojačana. Na železničkoj stanici, izašavši iz voza, primetio je devojku plave, kratke kose, koja mu je prilazila i obratila mu se.

-Ako vam treba soba, sa pogledom na more, imamo na raspolaganju.

-Baš takvu sam i mislio da potražim.- odgovori on. Bila je to već ugovorena šifra, sa kojom će se oni pronaći. Devojka krenu, i Miki pođe za njom.

-Usput, ja sam Smiljana. A, ti?

-Miki...Miroslav, kako ti je lakše.

Komentari

Komentari