Foto: 
autor nepoznat

Školska (iz taksija)

Danas sam vozio nekadašnju prijateljicu. Nisam je video više od dvadeset godina. Ipak, lako sam je prepoznao. Ima te neke oči koje se pamte. Nismo razgovarali. Ne znam da li je i ona mene prepoznala. Verujem da jeste, iako je sve vreme gledala kroz prozor.

Bili smo bliski krajem osamdesetih. Prijatelji. Bila je jedan od onih tipova ljudi u čijem se društvu čovek dobro oseća. Slušala je dobru muziku, Aretu Franklin i Alison Moaje, na primer. Volela je stare, one crno-bele francuske i italijanske filmove, čitala dobre knjige. Bila je prijatna i duhovita, radoznala i zanimljva. Kao i svi, imala je svoje snove. I beznadežno je bila zaljubljena u nekog zgodnog, ali glupog vaterpolistu,  koji je nije primećivao.

 

Poslednji put sam je video '93. Sreli smo se u jednom restoranu, bila sa nekim smešnim tipom koji je bio za glavu niži, duplo širi i tri puta teži od nje. Viđao sam ga tu i tamo i osim da je pun kao brod, ništa nisam znao o njemu. Bio je predmet sprdnje, uprkos novcu. Iskoristio sam priliku da joj se javim, kada je odgegao do telefona. Izmenili smo par reči, uobičajenih za dvoje ljudi koji se dugo nisu videli. Bilo mi je drago što je vidim posle toliko vremena, međutim, ona je delovala kao da joj je neprijatno. Onda je rekla:

-Znaš... On ima firmu, radi sa gorivom...

Klimnuo sam glavom i nasmešio se: -Lepo... - rekao sam. Pokušala je da se opravda. Nije morala preda mnom. Nije trebalo. Jer, ispalo je još gore. Jer, ono što sam u sledećem trenutku video, bila je obična lutka, tužna kreatura, skupljena u mračnom separeu na kojoj je pisalo - prodato. Sve ono najbolje što je imala, bilo je odbačeno. Osim lepote. Ona je bila unovčena. Cele te večeri sam se osećao loše. I uvek bih, kad bi mi odnekud pala na pamet.  

 

Završavamo vožnju na Senjaku, ispred jedne lepe kuće. Pruža mi novac, ne gledajući me. Izlazi žurno i bez reči. Nadam se da je srećna. Samo to imam da kažem. A snovi... Šta snovi? Pa, i oni jednom umru. Ili ih ubiješ sam.

Komentari

Komentari