Foto: 
Jeffry

Sledovanje bola - deo treći

Pre nepunih petnaest godina dograđivali smo sprat kuće i u brojnoj građevinskoj ekipi koja je radila posebno se izdvajao jedan nadasve skroman i vredan čovek. Zidar, stolar, armirač, vodoinstalater...u sve se razumeo. I svaki od tih poslova je radio posvećeno i pedantno, s nekom posebnom, mirnom vedrinom i voljom. Imao je običaj da pevuši dok radi i ni jednu psovku nismo čuli da je izgovorio za tih mesec dana koliko je radio na gradilištu. Imao je strpljenja i reč pouke za mlađe radnike s manjkom iskustva, bio izvanredan organizator, duša ekipe u dve reči. Posle završenih radova svratio je još par puta kad je bio u prolazu, popio kafu, popričao i odlazio dalje poslom. Zvao se Velibor, poznatiji kao Velja Tesla... Bio je poreklom iz okoline Lebana, došao je ovde za ocem, takođe građevincem, koji se u Čarapaniji skrasio kad je otišao u penziju. Otac je vrlo brzo umro, od srca i viška promila alkohola u krvi, ostavivši za sobom započetu kuću i ucveljenu udovicu, treću ženu, za koju je Velja znao, a slutio je da ih je još bilo, po nekim drugim mestima. I gomilu dugova, koje je nedovršena kuća jedva podmirila. Obećao je sebi da će je jednog dana otkupiti i radio na tome, štedeo svaku paru.

 Postao je domazet, oženio se finom devojkom iz predgrađa koja je bila prilično mlađa od njega, ali ljubav ne pita za godine... Rodio se sin jedinac, život je svakim danom bio smisleniji i lepši. Radio je, Velja danonoćno, dete je poraslo, ženica se zaposlila, ušteđevina koju je skupljao se lagano uvećavala, bio je blizu ostvarenja obećanja da otkupi očevu kuću, koju sadašnji vlasnik nije  nikad uselio ni završio. Baš u vreme kad je radio u našem dvorištu bio je u pregovorima da realizuje svoj plan. Pričao je kako će iz našeg dvorišta direktno otići na svoje  lično gradilište da završi ono što je otac njegov započeo. Oči su mu iskrile ponosom i nadom, za njega je to bio ostvarenje životnog sna. Sećam se, poslednji put kad sam ga videla  kupovao je pločice i neke vodovodne cevi, u radnji u mom komšiluku i rekao je s nekim posebnim ushićenjem u glasu :,,Idućeg meseca useljenje!“

 Nekoliko godina posle toga čuli smo od jednog poznanika da jedoživeo nesreću na nekom gradilištu u Rusiji, da je dobro prošao, jer je malo falilo da ostane nepokretan... Ali, povrede su bile takve da više nije mogao da radi, ni da priđe gradilištu. Pomislila sam onda kako je jedina sreća u toj nesreći što je ispunio svoj san da ima svoj krov nad glavom i što ima porodicu da bude uz njega u teškim trenucima, što nije kao njegov otac potrošio život po krčmama i jureći za suknjama sumnjivog kvaliteta, kako je sam Velja umeo da kaže. Dugo ništa nismo znali o njemu sve do pre neki dan kad sam ga jedva prepoznala na autobuskoj stanici.

 Pošla sam na posao. Bio je utorak. Nije mi se izlazilo iz tople kuće, ali obaveze ne pitaju, pa sam prikačila jedan od onih „bašmebriga“ osmeha na lice i krenula... Na stanici je već bila poprilična gužva, zbog kišice koja je rominjala celog prepodneva. Novembarski pejzaži obavijeni maglom  i  vlagom, sumorna lica putnika oko mene, blatnjave barice svuda uokolo... Kišobrani svih boja i jedan pokisli, crni pas koji se sklonio od kiše pod klupu na stanici. Stojim po strani, gledam lica onih koji pristižu na stanicu, umorne prodavačice idu s pijace, deca se vraćaju iz škole i u svoj toj reci likova koji pristižu, na trenutak sretnem pogled lica koje, sigurna sam, poznajem, ali ne mogu u trenutku da se setim ko je, kako se zove, odakle ga znam... Kapuljača stare, iznošene jakne, pretanke za ove hladne dane, mokra je sasvim i gumene čizme na nogama nedovoljno cele da zaštite od ove vlage koja prodire do kostiju. Štaka pod levom miškom i torba neodređene boje i oblika u desnoj ruci. Težak, spor korak, neosetljiv na vremenske prilike...i dva poznata oka, koja su istog momenta skrenula pogled u stranu, prepoznavši me. Iako su godine  ostavile duboke brazde na njegovom licu, shvatila sam da je to majstor Velja Tesla... Prišla sam da ga pozdravim, a on je okrenuo glavu i produžio, praveći se da me ne čuje. Nisam insistirala, razumela sam u trenutku da on više nije isti čovek i da  je svesno prošao pored mene ne javivši se. Celi dan mi je ta slika  bila pred očima. Toliko jada i straha od susreta s poznatim licima nisam, čini mi se, nikada  videla.

Sledećeg sam ga dana videla opet, sada već sasvim sigurna da je to on, ispred Narodne kuhinje kako, oslonjen na štaku, tiho razgovara s nekim sapatnikom i nisam se usudila da mu se javim. Kad su svi uzeli svoje obroke i udaljili se i vozilo koje im dovozi hranu otišlo, sačekala sam visoku, mršavu servirku, koja je zaključavala vrata i pitala je zna li nešto o Velji. Nije joj bilo baš do priče, ali sam joj objasnila da ga znam i popustila je, mada ni ona nije znala mnogo. Posle povrede kičme u Rusiji, na gradilištu na kojem nije bio prijavljen i nije imao nikakvo osiguranje, mesecima se oporavljao po raznim bolnicama i banjama. Vlasnik firme za koju je radio je, navodno, bankrotirao, neisplativši mu zarađene plate. Ophrvan depresijom i nemoćan da radi, odao se alkoholu.  Žena i sin su se borili neku godinu s njegovim pijanstvima, pa su otišli kad je dečko našao posao u nekoj beogradskoj školi, kao učitelj. Ostao je sam u praznoj kući iz koje je prodao većinu nameštaja i uređaja, jer invalidska penzija koju je s mukom dobio nije bila dovoljna ni za hleb i lekove, a kamoli za piće. Kaže, zapaliće je jednog dana,  ni ona mu ne treba više. Kuća u koju je uložio pola svog života postala je tamnica za njegovu slomljenu dušu. Rekla mi je to, ravnim, bezbojnim glasom i udaljila se bez zbogom. Gledala sam dugo niz ulicu kako je stižu prve decembarske pahulje, s mišlju koliko li ona još ovakvih priča zna...i kako živi s tim?

Komentari

Komentari