Foto: 
Danny Costigan

Slika moje mace

„ Hiljadu dvesta sedamdeset jedna osoba kaže da joj se sviđa ovo, četrdeset dvoje je  komentarisalo, a osamnaest šerovalo! I to, samo od noćas! Potpuno si ih zaludela!“

Bubalo je iscedio četiri manje pomorandže, ispržio omlet, prepekao tost i servirao ga sa buterom, edamerom i praškom šunkom na veliki poslužavnik, koji je obično koristio za ritual doručka u krevetu. Ovog puta poslužio ga je na sofi u dnevnom boravku. Caca je podvila noge i sela u neku vrstu turskog seda, a on je svoje ispružio na klub-stočić, praveći živi podmetač svom novom laptopu. Jutro je bilo doba dana koje su ljubomorno čuvali samo za sebe a doručak uz listanje virtuelnih novina, proveravanje mejlova i poruka s Fejsa, svakodnevna radost posvećenih. Najčešće bi brbljali, prepričavali dogodovštine iz škole, budalaštine iz Skupštine i crne hronike, ili jednostavno ogovarali bivše supružnike, potajno ih blagosiljajući za pogrešne životne izbore. A i ako bi ćutali, to nije bila ona bergmanovska ćutnja iz filmova o bračnom životu, već ona druga, kreativna, kitnjasta, topla kao topla čokolada, praćena blagim osmesima, provlačenjem prstiju kroz kosu i nehotičnim dodirima,  koji se najčešće završavaju ovlaš spojenim usnama. Caca se, pomalo romantično, pribojavala ove ušuškane, možda i prenaglašene iznenadne sreće, a njen profesor, spasilac, princ-jebač na belom konju, je svoju drugu šansu smatrao potpuno zasluženom, postavljajući formulu-po kojoj je masa životnih govana koja ti se sruče na glavu, podeljena kvadratom rastojanja srodnih duša, pre upoznavanja, uvek jednaka recipročnoj vrednosti količnika, nepomirljivih razlika razvedenih supružnika i koeficijenta strpljivosti onog koji ništa nije skrivio, pomnoženog brojem pi. E  sad kad podeliš unutrašnje i spoljašnje, skratiš šta može da se skrati, ostaje ti da je prava ljubav uvek konstanta. I tu više nema nikakvog dokazivanja.

Jebi ga, čovek je matematičar, valjda zna!

„ E  stvarno si kraljica trotoara! Gde si se ovoga setila...“ nasmeja se Marko, čitajuću naglas uvodni deo bloga, pod naslovom-Slika moje mace, propraćen fotografijom crno-bele mačkice, koja je blaženo prela na kanabetu svoje, nepoznate vlasnice.

„ Drage moje, ne časite časa. Dosta je bilo povlačenja! Uzmite, pod hitno, stvar u svoje ruke, ili će neka druga osoba da uradi hend-džob, umesto vas. Ne zaboravite, mi smo s Venere, a oni s Marsa! Nama su bitne misli i dodiri, sveće i poezija a njima  samo ono što je eksplicitno. Što više piksela i slike u krupnom planu! I  zašto da se onda sukobljavamo?

Učinite, još danas, da ponovo poludi zbog vas, ali mu naplatite ležarinu!

Za početak, promenite intimnu frizuru, stil odevanja, počnite da vežbate i tobože slučajno, ostavljajte otvorena vrata od sobe, kada se oblačite, ili od kupatila, kad krenete na tuširanje i ulepšavanje. Držite ga neko vreme na distanci a kada mu se učini da ste se potpuno promenili, i da to verovatno ima veze sa nekim novim ko je ušetao u vaš život, u trenutku kada to bude najmanje očekivao, pošaljite mu porukicu, i u njoj pažljivo pripremljenu  i unapred snimljenu i atačovanu –sliku svoje „mace“! Videćete, rezultat ne može da izostane.

U stvari, da se ne pravim pametna, probajte sami! Očekujem  samo komentare sa smajlijem!“

Caca se zagrcnu parčetom tosta i protera ga velikim gutljajem sveže ceđenog đusa, a Bubalo nastavi da je sazasmejava, čitajući joj dalje reakcije na tekst.

„ Moram priznati  da je i mene zavelo ono mače na slici, i nisam odmah ukopčao šta hoćeš da kažeš! Budi sigurna da si ovog puta pogodila metu. To ti garantuje čovek koji je učestvovao u pokaznoj vežbi i svim pripremnim radnjama projekta!“

„ Stvarno tako misliš?“ reče mu ljubav njegovog života, pretvarajući se u nevinog kućnog ljubimca sa malopređašnje ilustracije.

„Neverovatna si! Slušaj još ovaj komentar, pa da se razilazimo. Piše ti neka, očigledno vremešna sojka, koja se potpisuje kao „SajberTetka“. Volećeš da čuješ: „Draga Blogomoljka...“ poče profesor da se šegači, „ imam samo jednu reč za vas. Deeeeeluuuuuuujeeeeeee! Još sinoć sam uradila sve ono što ste posavetovali. Jutros se budim, a onaj moj odveo decu u školu...bez doručka...još u pola sedam, i evo ga, javlja šefu  promuklim glasom, da ga je izgleda ćapio neki gadan virus. A sad' me izvinite, moraću da se odjavim!“

Iz rukopisa novog romana.

Vladimir Jovanović

Komentari

Komentari