Foto: 
autor nepoznat

Slučaj doktora Prata (epilog)

Neko ga je dozivao:

- Hitan slučaj, doktore! Doktore Prat, gde ste?!  - ali ti glasovi su se gubili, kao da sanja. U svom pokušaju da se okrene na bok, primeti da leži na kamenim pločama, a da ga vetar lepi za tu površinu, lebdeći iznad njega. Doktor jedva otvori oči,a  pred očima mrak, samo u daljini neko svetlo, kao u tunelu. “Eto tako izgleda ta smrt, tama i svetlo na kraju tunela”. Dugo mu je trebalo da se pokrene i da korakne ka beloj svetlosti. U vazduhu su se kovitlale sitne pahulje snega. Poznati zvukovi lifta i mirisa malo ga pribraše, osećao je ukočenost i hladnoću u kostima. Produži do svog kabineta, želeći samo da se dokopa viskija. Glas koji ga je zvao udaljavao se sve više.

- Evo, dolazim. - mislio je da je rekao.

 

***

Kako je stigla do kuće, za Dijanu je bila misterija. Ipak, popila je dve tablete za smirenje i odmah zaspala. Imala je košmare.

"Tako je, Emice, ti si veliko zlo. Ja nemam ubistva u svom dosijeu, ali ti... Dođi da te zagrejem, smrznućeš se, sve ti opraštam, svaku tvoju nesmotrenost.  Nisam zaboravio naše igrice u podrumu, nisam! I ti si želela isto, priznaj, mada si imala koliko beše, jedva četrnaest, a ja...ma to nije važno.” Približavao joj se. Ona pretrnu. Koračala je unazad, pa dodirnu rukom betonski zid… pogledala je dole. Bezdan, mračan… Postavila je klopku sama sebi. Iznenada otvori oči, iznad nje taman plafon, nazire kroz zimsku sumaglicu, a pogled kroz prozor je uveri da pada sneg.

- Ja sanjam. - reče glasno. "Kako je divan ovaj sneg, zar ne, Ema?!", ponovo doktor, ali daleko mlađi. "Hajde, malo da se poigramo! " Držao ju je za ruku. Sneg je padao u naletima. “Izgledaš kao Snežna kraljica, srce od leda, ubila si me, a ja sam te voleo!”

- Pusti me! - viknula je. - Sve ću svima reći, moja majka će te ubiti. Ubiće te!!! – njegov smeh leluja od zida do zida. Budi se, u rukama čvrsto drži daljinski. Seda uz naslon kreveta, pa okreće kanale na tv-u, nešto je želela da pogleda, ali se ne seća šta. Alarm na mobilnom je malo razbudi, te ona skuva sebi kafu, pripali cigaru, već se osetivši bolje. Vesti o smrti doktora koje je tražila nigde nije našla.

Iz fioke vadi pasoš i avionsku kartu u jednom pravcu. Ime: Ema Todorovič. Datum sutrašnji. Mesto: Madrid.

Osećala se praznom, njegova smrt je nije oslobodila. Istovremeno sa tom prazninom nastupila je i tupa i bezlična ravnodušnost, neka je uhvate i sude.  Zašto je niko ne traži? Doduše njima treba Dijana, a ne Ema.

 

***

Na vratima doktorovog kabineta, čulo se jedva primetno kucanje. Doktor Prat je sedeo i pio drugi viski, zagrejao se i razmišljao o Dijani. Sestra Melanija proviri kroz vrata.

- Doktore, traže vas. - reče mu, a on je gledao kroz nju svojim prodornim očima.

- Pozovite mi sestru Dijanu. Sići ću.

- Ali, ona je izašla. - reče bojažljivo - Pozlilo joj je, znate ona je trudna.

- Nisam znao. Dolazim za par minuta. - i pošto je ona i dalje stajala k’o ukopana, doktor povisi ton - Rekao sam doći ću!

 

***

Ema Todorović je predala pasoš na čekiranje. Nesvesno se svaki čas osvrtala i time privukla pozornost obezbeđenja. Prilazi joj jedan od njih sa pitanjem: 

- Gospođice, tražite nekog?

- Ja?! A da, mada mi vi ne možete pomoći. Moja prijateljica...čini mi se da je odustala od putovanja.

- Jeste li pokušali da je pozovete? - nagnuo je glavu, namignuvši joj, kao da je maloumna.

- Hvala, veoma ste ljubazni. Naravno da jesam. Ne javlja mi se. - rekla mu je. "Kakav retard!" - pomisli.  Sela je na svoje mesto kraj prozora. Napetost je popustila kad je avion poleteo. Zaspala je iscrpljena.

 

***

- Želiš možda kafu, Dijana? - pored njenog uveta zavibrirao je muški, duboki bariton.

- Može doktore, zajedno ćemo plesati tango smrti, vi mrtvi, a ja živa. - osmeh je zadržala na usnama. - Samo nastavi da spavaš, Ema, slatka Emice! - reče samoj sebi, ne otvarajući oči.

- Dve kafe, molim vas, i dva sendviča. - opet je začula njegov glas - Moja verenica je zadremala.

- Naravno, gospodine! - naglo je otvorila oči, sad je bila sasvim budna.

- Šta ti radiš ovde?!? - gotovo je vrisnula, pokušavajući da otkopča kaiš, što ju je čvrsto držao privezanu za sedište. Doktor Prat joj snažno steže ruku.

- Smiri se, avion je poleteo. - šaputao je - Zamenio sam špriceve. Kakav bih ja to bio doktor da ne mogu prozreti providne trikove jedne žene?  Neću ti ništa, draga moja Emice, dok god smo u avionu. - zavalio se u sedište, pevušivši nešto za sebe.

 

***

Odsutno gledajući kroz vinsku čašu, doktor je sedeo u otmenom restoranu, razmišljajući nanovo o Dijani... Mogao je tako lako umreti, još mlad, da mu sestra Melanija nije skrenula pažnju na nju.

- Nekako vas čudno gleda, doktore. - rekla mu je dva dana pre kobnog dežurstva. Pratio je njene korake, iz staklenog zaključanog ormara uzela je nedozvoljenu materiju, koja bez dokaza o ubistvu nepogrešivo ubija, parališući žrtvu. Zamenio je špriceve onog dana kad je došao na dežurstvo. Nije baš bezazlena, opasna je, ali i providna i glupa.  Neće pokrenuti nikakvu istragu protiv nje. Vratiće se, znao je to. Zločinac se uvek vraća na mesto zločina. Zamenili su uloge, sad je on bio jadna žrtva. Nasmejao se, dobro je prošao. Čekao je dan njenog povratka.  

 

***

- Gospođo, probudite se, probudite se. Jel ste dobro? - upita je stjuardesa. Ponudi je kafom i čajem. - Vikali ste nešto.

- Da, dobro sam! Može kafa. - sedište do nje beše prazno - Izvinite, gde je gospodin koji je sedeo ovde.

- Niko nije seo do vas. Mora da ste sanjali. Jeste li dobro?

- Da, da, jesam! Hvala. - gucnula je kafu, izgledalo je sve toliko realno. Po izlasku sa aerodroma, uključila je mobilni dok je čekala na taxi. Novi broj mobilnog, novi mobilni i novi život. Iznenada mobilni zavibrira:

- Emice, dušo, želim ti divan provod u Madridu! – pisalo je. Srce joj je preskakalo.

– Dođavola! Dođi I ubij me! – viknu glasno – Više te se ne plašim! Više ne…

Komentari

Komentari