Foto: 
autor nepoznat

Slučajni susret

Izašla sam iz autobusa pazeći da se ne okliznem, jer je na trotoaru bilo leda. Sneg je padao uporno, kao saučešće, kao usporene konfete na sivom licu istrošenog života, dok su se suze u mojim očima nestvarno gomilale. Šta je sada ovo? Nikada se tako nisam osećala. Odjednom ponor, bezizlaznost, tuga, duboka tuga. Pa da, kažu da je to depresija. Naiđe tako, kao visoka temperatura. Ne vidiš razlog, dođe, sazri i jednog neočekivanog momenta počne da izbija iz tebe.

Koračala sam polako, nogu pred nogu. Kada bih mogla da ne razmišljam, da ne postavljam pitanja samoj sebi, pitanja na koja nikada nisam imala odgovor! Ali, ne, ne može taj ženski mozak da ćuti. Staze su utabane, život rula, pitanja su nepotrebna, a život tako neočekivano moćan.

Slučajno sam zastala ispred izloga i počela da ga razgledam. Velika, nasmejana figura Deda Mraza mi uzvrati pogled.“A, tu si!”rekoh mu poluglasno i nasmejah se.

Odjednom je dramsku tišinu cmizdrenja i humora prekinuo vrisak neke žene: “Jaaaaaadraaaaaankaaa!” Skoči na mene i čvrsto me zagrli! “Čoveče, ista si! Tako mi je drago da sam te srela, auuu, posle toliko godina!”

Lepo, nasmejano Vesnino lice! Tako sam se trudila da se prisetim svega onoga o čemu mi je upravo pričala. Izranjali su likovi iz prošlosti, zaboravljeni, zatrpani u nekoj pustinjskoj oluji. Klimala sam glavom kao da je razumem, panično pokušavala da se setim nekih detalja dok se ona trudila da mi objasni koliko sam joj pomogla, tada, kada je imala probleme: sa trudnoćom, sa ocem, sa alkoholom, sa drogom, sa sobom…

“Ma, kako sam ti ja to pomogla? Pobogu Vesna, samo smo pričale, ne sećam se ničega više…”

“ Znaš kada sam ti rekla da ću pobaciti, da ne želim da rodim dete? Sećaš se? E, pa nisam otišla na kiretažu! Zato sada imam divnog sina i sve to zahvaljujući tebi!”

“A, joj!”uzviknuh zbunjeno”Čekaj, a droga, a alkohol?”

“Ništa! Totalni preobražaj! Sa trudnoćom sam počela da se menjam i otac me je prihvatio, rekli smo jedno drugom sve, iskreno…znaš kako si me tada savetovala? Samo budi hrabra i iskreno razgovaraj sa ocem! Posle smo se preselili u Moskvu. Tamo sam rodila Dimitrija. I tako…Valjda sam i ja uz njega postala odgovornija…”

“Baš mi je drago! Bila si hrabra i jaka, pogotovo za svojih osamnaest godina!”rekoh zadivljeno gledajući lepu, negovanu ženu čiji me miris omamljivao.

Izljubile smo se, izgrlile i ona odlete ka nekom ogromnom vozilu koje sam videla prvi put u životu. Stigla je da mi kaže da živi u Majamiju, da ima svoj kozmetički salon, da joj je sadašnji muž poznati plastični hirurg, da je sin srećno oženjen, da…

Moja depresija se raspršila. Ostalo je još nekoliko sati do Nove godine. I dalje je padao sneg, a ja kao da sam čula neke zvončiće…valjda me neće zaobići ove godine, pomislih, gledajući u nebo.

Komentari

Komentari