Šmeker u ofsajdu
-Ti si kao Mesi, brate moj! Ne treba ti mnogo prostora. Dovoljno je da priđeš nekoj, upotrebiš fintu, proigraš dva tri srednjoškolca i poentiraš.
Lagano smo ispijali pivo i ne bas preterano znatiželjno gledali na TV-u kako se bore za parče travnate površine i loptu u mreži. Čudna opsesija zvana fudbal. Pogled mu je bio zamišljen. Negde na tribinama ili čak iza stadiona. To iza je moglo biti samo produkt njegove mašte. A maštao je mnogo. Verovao u nemoguće. Pun entuzijazma kada radi nešto što bi ubrzavalo strujanje njegove prefinjene krvi. Ako bi se reč smeker mogla staviti ispred nečijeg imena, a da ne zvuči kao otrcana fraza bilo bi to ispred njegovog. Voleo je žene, svaku na svoj način, ali nikada dovoljno kao sada. I to baš jednu.
- Ona je opasan igrač. - reče sa ne baš iskrenim osmehom.
A dosta iskrenosti je među nama bilo.
Za klasu je izgleda bolja čim ne izlazi iz glave.
Sudija je vadio žuti iz džepa. Pokazao ga baš meni. Opomena da ćutim i slušam prijatelja. Oni se broje prstima jedne ruke. Njemu sada nisu potrebne reči nego uvo. Pažljivo uvo.
Gledao sam na terenu kako mu provlače loptu kroz noge i kako ceo stadion skandira - NAPOLJE ŠMEKERU!!!
Da, bila je nesvakidašnji igrač. Nepredvidiv i neuhvatljiv. Za njega do tada nije bilo neuhvatljivih. Možda je baš toliko i zavoleo. Ali... Da li je to ljubav?
Hteo sam da izustim nešto, ali sam se plašio drugog kartona. Ćutao sam... U mojim očima je mogao pročitati sve. Dovoljno smo se znali da ćutimo zajedno, a nikada previše za nove razgovore. Tri puta zvižduk pištaljke. Poslednje dve flaše otvorismo viljuškom i krenusmo na vetrenjače. Onako urađeni. Šmeker i njegov Sančo. Duboko u ofsajdu.
Radisav Rade Aničić