Smrt i kraj

Smrt nije strašna, strašna je konačnost. Strašna je zbog toga što oduzima izbor i donosi izvjesnost. Kada smrt dođe po svoje, to je kraj. Ostajemo bez voljene osobe, bez voljenog bića. Ostajemo bez vremena i svega što je ta osoba nudila. Oduzimaju nam se sve mogućnosti koje je njeno prisustvo nudilo. Da, smrt nije problem, problem je konačni kraj. Smrt je samo manifestacija kraja. Bar do onog trenutka dok čovječanstvo ne nauči da prevari smrt ili da priziva duhove. Do tada, ovo ostaje neriješivo uz poneki pokušaj razmišljanja o zagrobnom životu.

Stojim zagledan u bistri potok koji nehajno promiče tik ispod mene, a ovakve misli mi prolaze krot glavu. Umrla je. Nema je više. Njenom smrću su mi zauvijek oduzeta sva maštanja o njoj i sve nade. Ipak, ostale su mi misli i sjećanja o njoj i to mi niko ne može oduzeti, bar dok smrt ne ugasi i moj račun.

Prije samo nekoliko minuta prisustvovao sam njenoj sahrani. Gledao sam kako kovčeg sa ženom koju sam volio i volim, spuštaju u dva metra ilovače. Okupljenih nije bilo mnogo, nekoliko zajedničkih prijatelja, njena najuža porodica i ja. A među porodicom njen muž i dva sina. Osjećao sam se kao lopov što im kradem te posljednje trenutke koji su bili samo za njih. Teški trenuci, ali njihovi. Stajao sam kao potpuni stranac. Nisam plakao. Nisam bio siguran imam li pravo na to. A ko to izdaje uvjerenja o pravu na osjećanja? Ali, to je valjda jače od mene, da stojim tu i plašim se pogleda.

Umrla je mlada, tek što je napunila četrdeset i pet. Bila je prva kojoj sam priznao ljubav. Volio sam i prije nje, naravno, ali ona je prva kojoj sam to i priznao. Time je zauvijek ostavila svoj trag u meni. I nikada nisam prestao da je volim. Odbila je moju ljubav prilično hladno i ravnodušno. Nije osjećala isto što i ja. Ali bila je diskretna. Nikada o tome nije pričala, ni meni ni drugima. I na tome sam joj bio zahvalan. Naravno, kako to već biva, nikada nisam prestao da mislim o njoj. Ostao sam zarobljen u vremenu.

Život nas je razdvojio. Svako je pošao svojim putem, u svoje potrage. Na njenom putu našla se i ljubav i porodica. Na mom neki neostvareni snovi. Od kada smo krenuli svako svojim pravcem, nismo više razmijenili ni riječ, mada smo ostali u kontaktu preko društvenih mreža. Moj život je neprestano bio u nekim kovitlacima oblaka i magli, prepun prepreka i zastoja. Ali, šta god da se događalo u tim vrtožnim vremenima, moje misli su uvijek bile okrenute ka njoj.

Ostao sam, manje ili više, u svim aspektima njenog života. Na svoj način, poznat samo meni, preživljavao sam njeno zaljubljivanje u tog čovjeka, njihovu vezu i brak, rođenje sinova. I uvijek sam, između četiri zida svoje sobe, crvenio od stida što poput uljeza, nepozvan, narušavam intimu njenog života. Ona toga nije bila svjesna, ali ja jesam. Gledao sam njenu borbu sa bolešću i kako kopni.

A danas? Danas je sahranjena voljena žena koja nikada nije bila moja. Skinuo sam kravatu i pošao stazom koja je vijugala pored potoka. Da li je moglo drugačije? Šta bi bilo da sam bio drugačiji? Da sam bio uporniji, odlučniji, hrabriji u njenom osvajanju? Da li bi tada imali zajedničku budućnost, zajednički život? Da li bi njeni sinovi bili i moji? Odustao sam, kao kukavica, na prvoj prepreci. Nisam ni pokušao da je zavodim. Ali, to sam ja. Smatram da ljudima koji te ne žele u svom životu ne treba dosađivati. I nisam bio spreman da se mijenjam.

A ona? Ona me je, izgleda, odmah prozrela. Vidjela je tačno ko sam ja, šta sam ja i od čega sam napravljen. A ko sam ja? Obična bijedna kukavica koja nije mogla ni da se bori za ženu koju voli. I nisam bio spreman da se promijenim. A ona je te moje „kvalitete“ prepoznala. Uvijek je bila pametna. Znala je da sa mnom sreće nema. I izgleda da je bila u pravu. Iza nje je bar ostalo neko zavještanje u vidu potomstva stvorenog iz ljubavi. A šta će iza mene da ostane? Prah i tišina. Na moju sahranu, vjerovatno, neće doći niko.

Da, s tim se treba pomiriti. Ja sam gubitnik. Nikada ništa nisam imao, nikada ništa nisam stekao. Pa i takav, uvijek sam maštao o svom životu. Životu s njom. Možda nikada nisam imao prava na nju, ali imam prava na svoje snove. Njih mi niko ne može oduzeti.

Zastao sam na trenutak pred ovom mišlju, snove mi niko ne može oduzeti. A onda sam prsnuo u smijeh. Srećom, oko mene nije bilo nikoga, inače bi mislili da sam lud. Snove mi niko ne može oduzeti! Pa zar to nije upravo ono što se dogodilo? Smrt mi je oduzela, odnijela snove. Kako je to samo majstorski izveden plan. Veliki aplauz, živote. Prvo mi oduzmeš ženu koju volim, a onda mi uzmeš i snove o njoj. A najbolji dio plana je kada ja to shvatim. Moj naklon, sudbino.

A onda sam prestao da se smijem. Počeo sam da plačem. U mom životu zaista nema mjesta smjehu. Besmisao je ono što me okružuje. Moj život je besmislen. Nikada nikome nisam nedostajao, nikada nikome neću nedostajati.

A meni je nedostajalo sve, jer ništa nemam. I svakim danom, toga čega nema je sve više. Upetljan sam u tu paučinu između smisla i besmisla. Između postojanja i nepostojanja. Eto, i ona je otišla iz mog života, po drugi i posljednji put. Valjda mi je to sudbina.

Eto, to je ono što smrt odnosi. Svaku, čak i onu najmanju mogućnost ispravke greški ili bar njihovog ubažavanja. Smrt odnosi sve šanse za drugu priliku. Poslije snova ostaju samo sjećanja, a u njima ne treba predugo boraviti. Treba umrijeti živ, a ja sam živ umro.