Foto: 
Carsten Frenzi

Sudar svetova

Bilo je toplo majsko popodne kada su naučnici sasvim slučajno otkrili da im se približava svetlosnom brzinom nepoznato telo koje je, činilo se, potpuno nesvesno opasnosti situacije. Od mirnog i pomalo dosadnog dana, odjednom su crvene lampice počele da se pale svuda po panelima, a oni su razmenjivali još uvek neme poglede, kao da nisu potpuno sigurni u to što su naslutili. Instumenti su bili ispravni i za grešku nije bilo mesta. Iako ništa nije najavljivalo ovakav događaj, izvesno je da se u orbiti dešavalo nešto što je očigledno najavljivalo katastrofu. Nakon prvog šoka krenula je panika. Užurbano kretanje iz prostorije u prostoriju, vikanje na glas nekih čudnih šifri i brojeva, povremeno hvatanje za glavu i ponovno računanje istih dimenzija, razdaljina, snaga i sila, nisu promenili početnu teoriju o ishodu događaja. Kada su posle par neuspešnih teorija o eventualnom izbegavanju udara napokon shvatili da je neminovan, počelo se sa idejama o tome kako štetu koja može nastati svesti na najmanju moguću meru. U tom metežu telo se približilo toliko da je planeta počela da podrhtava. Jezgro je pretilo da se izlije svuda po površini. Panika je trajala i dalje. Koga obavestiti? Šta učiniti? Shvativši da se udar ne može izbeći, odlučili su da ništa ne govore i da ništa ne pokušavaju kako bi sprečili nadolazeću katastrofu, jer zaključak je bio da je vremena premalo, a sretstava za odbranu ni u tragovima. Na kraju, lakše će pasti, makar i smak sveta, ako te naglo zadesi i ako nemaš vremena da se bojiš. Tako su razmišljali i bili su u pravu.

Na drugoj strani, iako je delovalo kao da je telo potpuno nesvesno pretećih dešavanja, takođe se odigravala drama. I tamošnji stručnjaci su uočili nebesko telo kome se približavaju velikom brzinom. Nikome nije bilo jasno kako se stvorilo tu, na njigovom putu, kada su precizno odredili putanju i cilj i kada su raznim savremenim analizama zaključili da neće biti prepreka. Pa ipak, bilo je tu, tačno ispred njih. Da skrenu sa kursa bilo je prekasno, da se pripreme za udar takođe. Probali su da podignu štit, ali im ni to nije pošlo za rukom. Nekako se pokvario, niko nije znao ni kako ni zašto. I to baš sada, kada je bio najpotrebniji. Ova strana je ipak odlučila da obavesti čitavo telo da je katastrofa na pomolu. Svuda se panično trčalo, rušili stubovi od kamena, putevi inače prohodni odjednom su bili pretrpani i sve po njima kretalo se neverovatnom brzinom. Površina je od tog jurcanja dobila blago crvenu boju. Rešenja nije bilo.

Polako su obe strane počele da se mire sa sudbinom. Od ovoga se ne može sakriti. Ovo se teško da preživeti. Znali su to. Pa ipak, neka blaga milina obuzela je sve istovremeno. Pomislili su na tren pred udar: "Ko zna, možda ovako nastaju novi svetovi?" Ko preživi, pričaće. To je to, do viđenja svete kakvog te poznajemo, dobro ti veče neznanico. Možda i ne preživimo. To bi čak i lakše palo. Ili ne bi.

- Ćao, ja sam Iva. Zašto sediš sam u toj hladovini?

- Ćao i tebi, ja sam Bogdan. Pozvao bih te da sedimo zajedno, ali se bojim da onda više neće biti hladovine.

- Baš si smešan, nemam gde drugde, sve su klupe zauzete, a baš sam umorna.

- Onda je stvar rešena, sedni. Pa ko preživi, pričaće.

Komentari

Komentari