Sumrak

Kako opisati taj osjećaj smiraja dana u beskrajnoj tišini, tek neka ptica se oglasi i nestane u krošnji drveta ili gnijezu kraj dimnjaka naše brvnarice.
Odavno poznajem neku tihu bol za danom koji je prošao. Još jedan u nizu, jedan bliže neumitnom kraju.
Prolaze sjene dragih ljudi s kojima sam dočekivala zore, ispraćala plave sutone, gledala zalaske sunca i kako se iza brda stidljivo pojavljuje mladi mjesec. Dugo smo u tišini sjedili i nemušto razgovarali, svako u svojim mislima, a opet neraskidivo vezani tim istim, razbacanim mislima.
Ko zna zašto večeras, dok pucketa vatra u peći i meko me obasjava, uz svijeću na stolu, osjećam tu nježnu tišinu kao lijek, kao snagu i okrepu za buduća iskušenja, tuge i radosti i sve što treba da se desi.
Ovdje odmaram dušu, udišem miris borova, upijam ljubav, ne znam čiju više, mace što prede dok rukom prelazim preko glave i nježnog tijela, psa koji je blago gurka da bi mi bio bliže, drugog psića što traži svoje mjesto kako bih ga pomilovala .Ili neprestanih poziva na kafu, ručak, šolju toplog, tek pomuženog mlijeka, ili drugarsko, rodbinsko ćaskanje ni o čemu, gdje se pazi da ne dotaknemo teške teme, čisto da se zna, tu sam i ne treba me zamarati.
Divno je biti svoj, divno je imati nekoga ko te voli, a kad su svi oko mene čisti i iskonski dobri kao ova naša planina, to se može nazvati samo jednim imenom, LJUBAV.

Branka Jugo