Susret generacije

Šest meseci od razmeđe dva milenijuma, na proslavi osamdesetdvoogodišnjice mature Više škole pesničkih veština u Neolitaniji, okupilo se stotinak razdraganih prijatelja.

Kliktali su tajnim glasovima svoje mladosti, pozdravljali se prijateljskim bockanjem handžarima škakljivih uspomena i, naravno, gađali se, dečački, uglačanim sonetima svoje sujete. Posle petog drobljenja ispijenih pehara grmljavinom trostruke rime, razgovor je polako skrenuo ka opisu karijere, pokazivanju slika svojih robinja i muza, i ogovaranju kaste Slušača stihova. Ipak, jedno zajednički prećutano pitanje nadjačavalo je i žamor slavljenika i eho Kristalne palate. Naime, među njihovim sedim glavama jedino se crnela kosa Gloiga, najstarijega među njima. Kada mu glasnost neizgovorenoga postade prejaka, on ustade.

– Braćo po lepoti reči – poče on – staza moga života je bila je strmija od vaših a kamenje na njoj oštrije od onoga koje ste vi tabanima krvavili. Moja tajna, dakle, nije u lagodnosti kojom su mnogi sačuvali ljušturu svoje spoljašnjosti, već u tome što nisam dopuštao da me teret uspomena usidri za prošlost. Dok je grč u vašim rukama davio mladost koja vam je izmicala, ja sam dopustio reci vremena da me nosi. Zato njene vode nisu talasale moju kožu niti spirale boju mojih vlasi. Uživao sam u svakom trenutku sadašnjosti a crnilom svojih nesreća hranio sam koren svoga perčina. I zato ću sada, beskrajno srećan, napustiti ovaj skup a vrata onostranog ostaviti otškrinuta, ako iko od vas poželi da me sledi.

I tu zbaci sa sebe telo na kome su mu zavideli i postade stih na crnoj, mermernoj ploči.

                          

* Iz ciklusa "Literoni" (elementarne čestice literature), zbirke ekstremno kratkih priča

Komentari

Komentari