Svi kraljevi ljudi

Ladislav, kraljevski rizničar, sjedio je za masivnim drvenim stolom. Na zidovima oko njega visili su štitovi i kraljevska znamenja. Pomno je pregledao svitke državnog budžeta. Svaki čas treba da se sastane sa dvorskim savjetnikom vojvodom Miliborom. Nije bio siguran oko čega je ovaj sastanak pa je za svaki slučaj ponio sve izvještaje za posljednjih šest mjeseci.

Dok je ponovo prelazio okom po ciframa, hodnikom su se začuli koraci vojvode Milibora i dvorske straže. Teška drvena vrata su se otvorila i vojvoda je ušao, a dva stražara su ostala ispred. Vojvoda je zalupio vrata, a Ladislav je ustao i naklonio se u znak pozdrava.

-A, tu si. Vrlo dobro. – rekao je vojvoda Milibor.

-Stojim na usluzi, Vaša milosti. – odgovorio je Ladislav.

-Stvar je vrlo ozbiljna. Imamo mnogo posla. Obećaj mi da nećeš zucnuti o ovom sastanku.

-Vašoj milosti je vrlo dobro poznata moja diskrecija.

-Da… da…

Vojvoda je stavio ruke iza leđa i počeo da šeta po sobi. Njegovo lice je ispisivalo brigu preko cijele površine. Njegove grudi, na kojima se isticao porodični grb, upadljivo su se nadimale. Zaustavio se pored prozora sa koga se mogla vdjeti skoro cijela unutrašnjost zamka.

-Vašu milost očigledno nešto muči. – rekao je Ladislav.

-Da. Na teškim sam mukama.

-Kako mogu da pomognem?

-Tiče se kraljevskog vjenčanja. Ustvari, cijele kraljevske porodice.

-Treba li još novca? Mogu da pogledam imamo li nekih rezervi. – rekao je Ladislav.

-Ne, ne. Novac nije potreban. Za sada.

-Pa, u čemu je problem Vaša milosti?

-Znaš i sam da kralj udaje kćer. Sprema se veliko kraljevsko vjenčanje, a sprema se i da izbije neviđeni skandal.

-Vaša milost vjerovatno misli na…

-Na sve što se dešavalo posljenju godinu, godinu ipo. Ovo je prava noćna mora za PR.

-Zar je situacija toliko loša? - upitao je Ladislav

-Od kako se naš kralj, udovac, ponovo oženio prije dvije godine, stvari su krenule nizbrdo. Taj brak je od početka bio problematičan. Oženio je ženu niskog roda, dvorsku damu, ćerku nekog biznismena, ovaj trgovca. Da stvar bude još gora, mlađa je od njega dvadeset godina. U redu, čovjek mora priznati da je ljepotica kao malo koja. Iskreno, svi mi pomalo naparimo oči na njoj. Osim, možda Tibora, on je malo…čudan.

Ladislav je klimnuo glavom slažući se.

- Ali taj brak nije smio da se desi. Krivim sebe, dobri moj Ladislave. Da sam bar bio istrajniji u svom protivljenju. Ali popustio sam pod mišlju da brak može vratiti osmijeh na lice našeg kralja. Kralj je popustio pred svojim nagonima, u redu, dešava se.

-Vaša milosti…

-Ne, ne Ladislave, krivica je samo moja. Da sam bar bio odlučniji.

-Vaša milosti, ne krivite sebe.

-Moram, Ladislave, to je moja brljotina. I sada je došlo vrijeme da se koliko-toliko kralj i država operu.

-Od čega, Vaša milosti?

-Ladislave, ne budi naivan. Znaš i sam cijelu priču. Niko ti nije možda rekao, ali šuškalo se po kuloarima. Nije prošlo mnogo vremena, a nova kraljica i princeza su bile na ratnoj nozi jedna prema drugoj. A zbog čega, pitam te? Zbog obične ženske sujete. Koja je ljepša' mo'š misliti, pitanje za razmišljanje. I ta je zađevica trajala toliko dugo dok princeza  nije pobjegla iz dvorca i otišla da živi sa sedmoricom muškaraca. Onim prljavim rudarima. I to braćom, ni manje ni više. Srećom kapetan Kraljeve Garde, kako se ono zove? Onaj bivši lovac…

-Jaromir.

-Jaromir! Srećom, pa ju je on pronašao i vratio. I kako, Ladislave, ti sad da udaš jednu takvu djevojku? Kako? Sva sreća, pa ovaj njen nije najbistriji. Ali, zato, kraljica, njena buduća svekrva, kopa uzduž i popreko ne bi li nešto pronašla. Ona je protiv ovog braka. Shvati, dobri moj Ladislave, ovaj brak nam je neophodan. Savez naše dvije države omogućiće nam veliki uticaj u regionu. Zato, Ladislave, moram da sve ovo zataškam. Kralj je, po pom savjetu, već izolovao kraljicu. I njemu je već dosta svega. Čim vjenčanje prođe, doći će do razvoda. Prokleta vještica!

-Mislite li da je vještica?

-Pa nemoj bar ti, Ladislave, da mi staješ na muku. Odkud vještica? Jesi li nekad sreo vješticu?

-Nisam, vaša milosti.

-Eto! Vještica je, jer joj je takav karakter. Sve su one pomalo vještice. Ali kako ljudima začepiti usta?

-Ljudska usta se ne mogu zatvoriti, Vaša milosti. – rekao je Ladislav

-Znam, dobri moj.

Sobu je ispunila tišina. Obojica su razmišljala o situaciji. Teško breme odgovornosti pritiskalo je vojvodu. Po njegovom držanju, činilo se kao da nosi svijet na svojim leđima. Svaka briga je bila ispisana na njegovom čelu. Godine vjerne službe, bile su njegovi okovi.

-Ako dopustite, Vaša milosti, preporučio bih jedno riješenje.

-Slušam.

-Kod mene, u kovnici novca, rade kao nadzornici dva brata, rodom iz Marburga. Savjesni i predani svom poslu. Ipak, veću strast gaje prema pisanoj riječi. Pa čak i sami pišu. I to vrlo dobro, sudeći po onome što sam pročitao. Evo šta je moj plan. Ukoliko bi njih dvojica napisali bajku koja ima dodirnih tačaka sa pričom o kraljevskoj porodici, mi bi tu bajku dali zabavljačima i trubadurima da je šire među narodom. Tako da bi svako onaj ko bude tračario, izgledao kao neko ko miješa bajku i stvarnost i niko ih ne bi uzimao za ozbiljno.

-A da to ne bude mač sa dvije oštrice? - upitao je vojvoda Milibor

-Neće. Za one najglasnije, tu je dvorska tamnica, a tamo se nikom ne ide.

Vojvoda je stajao zagledan u kraljevski grb koji je visio na zidu. Sva ta istorija na jednom miestu. Zatim je sa pojasa skinuo vrećicu sa zlatnicima i pružio je Ladislavu.

-Neka urade tako i neka drže jezik za zubima. – rekao je vojvoda i sa pojasa skinuo još jednu vrećicu sa zlatnicima i pružio je Ladislavu

Ladislav se poklonio i uzeo zlatnike. Skupio je svoje svitke i krenuo da napusti prostoriju.

-Ladislave… Ako ovo prođe kako treba, čekaju te titula i imanje

Ladislav se duboko poklonio i izašao.