Tajne moje zgrade

Spušta se sumrak nad gradom. Odsječeno od centra, povezano neredovnom autobuskom linijom, sa gomilom problema, živi sarajevsko naselje koje je ušlo u moj život prije malo manje od pedeset godina.
Pitam se volim li ove krivudave ulice, zgrade u nizu, nastale sedamdesetih godina prošlog vijeka, kako se sad popularno kaže “u komunističkom stilu”.
U jednu od tih zgrada uselile su se radničke porodice, tadašnja srednja klasa, ona koja danas ne postoji. I poneka porodica intelektualaca poput čika Dragana koji je bio vrhunski stručnjak iz oblasti poljoprivrede, član FAO, svjetske organizacije za hranu, njegove supruge, magistre farmacije, poznatog hirurga, ali najviše običnih porodica sa svojim malim i velikim brigama i problemima.
Uglavnom se živjelo kao i u većini naselja.
U početku mi je bilo teško da se naviknem, jer mi se činilo da više ne živim u gradu, doselila sam se iz strogog centa i nisam navikla da se vozim kombijem koji se beskrajno dugo čeka. Mislila sam da cijelo naselje u isto vrijeme negdje odlazi i vraća se baš kad i ja.
Orijentacija mi nije nikad bila jača strana.
Smrtno sam uvrijedila podvorkinju u školi kad sam je pitala kako se iz našeg naselja ide u Sarajevo. Bijesno je prosiktala: "Odakle si ti”? Nisam razumjela razlog njene ljutnje, začudila sam se , ali dobro, neka je. Uspjela sam doći do kombi stanice i dalje do biblioteke, čiji sam član do sad. Uglavnom mi je to bio jedini razlog za odlazak u grad.
Polako sam se navikavala na novu sredinu, upoznala drugare iz razreda i kao nova učenica bila sam predmet interesovanja i učenicima i nastavnicima.
Nastavnica srpsko -hrvatskog mi je odmah postala najdraža. A uskoro se pokazalo da je obostrano. Vezala nas je ljubav prema poeziji i književnosti uopšte.
Zatim je došlo nešto neočekivano, kao grom iz vedra neba. Kad sam puno godina kasnije ušla u moju zgradu, nakon što je pretrpjela nekoliko granata, gle ironije, tri kroz stan mojih roditelja, tamo gdje su počinjale sve moje životne priče, naslonjena na željeznu ogrdu stubišta, ispod crne boje laka, na rdjavoj podlozi željeza isplivala su slova “Jasna, voli te Dario tj. Ja”.
Na tren sam zadrhtala. Iz debelog sloja prašine naslagane godinama, škrinje u koju sam zaključala prvu ljubav i uspomene, izronio je par zelenih očiju koje su me voljele pogledom, koje sam voljela srcem, dušom, mislima, prvi stihovi, nevješte izjave ljubavi, nespretno izgovoreno “volim te”, što samo prvi put preobraze svijet u nejasne snove u kojima budan sanjaš i ne znaš šta je java, a šta san.
Sjene, neki dragi klinci kojih više nema, neki divni ljudi kojih takođe više nema?
Moja zgrada je ušla u istoriju , na žalost , agnecije svih svjetskih novina su izvjestile o pogibiji dvoje mladih ljudi koji nisu priznavali granice, podjele, koji su znali i priznavali jedan jedini zakon i princip, zakon ljubavi i zajedno otišli u smrt, vjerni sebi svojoj beskrajnoj ljubavi.
Admiru sam viđala u stubištu ili ispred zgrade.
Draga, vesla, lijepa djevojka. S osmjehom je pozdravljala komšije , brzo je postala dio nas. Za one koji je još nisu upoznali jednostavno je bila Baticina djevojka.
A on, Batica, bio je miljenče nas , starije “raje”, kako bi mi to u Sarjevu rekli, zajedno sa svojim drugom Goranom, Bio je tu Edin, Stevo Vrba. Stevo je dobio dodatak imenu jednog dana kad je pokušao plasirati novu disciplinu, ljuljanje na grani vrbe pored zgrade. Neslavan kraj su u prvim redovima posmatrala sva raja iz mahale. Plaka o je Stevo što boli, pao je sa nemale visine, razbio koljeno, rasjekao usnu, ali najviše je bolio prasak smijeha i znao je da sad ima srednje ime Vrba.
Usred uskovitlanih uspomena, u moru tuge smijem se. Sjećam se, bila sam učenica medicinske školei nekako se dogodilo, na praksi u Dispanzeru za djecu, kad tamo, mame dovele društvo iz moje zgrade na vakcinu. Nije da sam se obradovala što ih vidim. Iz toga proizilaze grdni problemi i nevolje. A oni, presretni. Svi mi požurili u zagrljaj sa puno povjerenja, jer evo nekog ko ih voli i ko će ih spasiti strašnih “boca”. Uzmem ih u krilo, zaigramo se i dam im vakcinu. Tek naknadno se sjete da sam ja ta drska teta i malo zaplaču, onako.
Goran je otišao korak dalje, dva sprata više, do moje mame da joj se požali na njenu Jasnu i nije zaboravio da joj opsuje majku.
Plačem. Moj dragi Goran, u ludilu koje je došlo devedesetih, samo dva dan, a nakon što je mobilisan, u rovu je prekinuo nedosanjane snove. Dragi moj dječak. Samo zgrada jednog sarajevskog naselja, negdje u stubištu možda čuva neku tajnu, inicijale njegove prve ljubavi, pokidane godine što su trebale biti ispred njega, a nisu.
Batica je u vječnom trku, kao da je znao da ima malo vremena za igru, vječno nasmijan, kao da je znao da ga trebamo pamtiti po osmjehu. Da, živahnim očima što se smiju same za sebe.
I onda, u izbjeglištvu, malom holu gdje je smješten tv, gdje sjedimo svako veče, sa starhom i zebnjom slušamo vijesti, u Sarajevu poginuli dvoje mladih ljudi, ubijeni jer nisu htjeli da su s nama ili protiv nas, htjeli su da budu svoji i pripadaju jedno drugome i tako su otišli u vječnost.
Nisam bila sigurna da li je to priča o našem Batici, pa sam uletjela u sobu kod moje mame koja nije nikad gledala tv. Pitala sam je kako se zove naš Batica. Kad mi je rekla Boško, zaridala sam na sav glas. Uzdahnula je teškim uzdahom, njene suze su bile nijeme. Kasnije sam shvatila, plakala je za pokošenom mladošću, generacijama, majkama u crnjini i tugom naše nesreće na Balkanu.
Prošetam i sad, godinama iza mene, oronula zgrada ”komunističke arhitekture” prkosi vremenu, ratovima i miru, mahali i njenim zakonima i čuva velike imale tajne generacija.

Branka Jugo