Foto: 
autor nepoznat

Tajni život Dušanke Cvejić (drugi deo)

Najvrednije što ostane iza čoveka su sećanja. Materijalni tragovi koji ostaju za nama nemaju nikakvu važnost ako nas ljudi koje smo poznavali ne pamte po nečemu dobrom i lepom. U to sam se uverila mnogo puta. 

Dušanka je imala nekoliko vrlo uredno složenih fascikli s računima, dokumentima i  lekarskim izveštajima. Pedantno, po godinama, bile su poređane i slike u porodičnim albumima, kojih je bilo četiri, svi u kožnom povezu, naslovljeni  njenim pravilnim i lepim, malo u desno iskošenim, rukopisom. Njena je ćerka uzela za čitulju sliku iz Dušankine lične karte, sa koje nas je pokojnica gledala strogo i namrgođeno, a u albumu s naslovom "Porodica", pronašla sam  čitav niz njenih slika na kojima se smeje, što je njenom licu davalo jedno posve neobično svetlo. Prebirala sam po sećanju, ali nikada je nisam videla tako nasmejanu. 

Negde pri kraju sređivanja i pregledanja papira iz radnog stola  pronašla sam u dnu poslednje fijoke jednu kutijicu od slonove kosti, fino rezbarenu nečijom veštom rukom, sa slovom V na poklopcu. Unutra je bio mali pramen plave kose, rekla bih detinje, jedan ključić i medaljon. Kada sam ga otvorila, sa slike me je pogledalo milo devojačko lice, okruženo plavim loknama. Ličila je pomalo na Anu, ali su joj oči bile nestvarno plave, ni nalik Aninim, crnim kao noć. Ni u jednom porodičnom albumu nije bilo ni jedne slične fotografije. Nisam mogla ni da pretpostavim ko je devojka na njoj. Ključić je imao privezak sa slovom V  i pretpostavila sam da su iza te brave koju on otključava odgovori na neko od pitanja koja su mi se motala po glavi. Ali ni jedna brava u stanu nije bila po meri tog ključa.

Sledećeg dana sam nastavila sa sređivanjem, Ana me zamolila da sve što mi se učini važnim spakujem u kutije i odložim u neveliku ostavu, a ona će preuzeti kad bude došla sledećeg meseca, da obeleži majci četrdesetodnevni pomen. U nevelikoj ostavi, koja je nastala pregrađivanjem prostrane terase, bile su dve police s nešto preostale zimnice, praznim flašama i teglama i jesnim starim vojničkim sandukom koji nisam mogla da otvorim. Znala sam da je vojnički, jer je takav isti imao moj deda, solunac.  Baba Joka je u njemu čuvala dedinu šubaru i šajkaču, par odlikovanja i opasač, te nekoliko pisama koja je deda neposlata doneo sa sobom kada se vratio iz Velikog rata. 

Ovaj  sanduk je imao mali katanac na poklopcu i palo mi je na pamet da na njemu isprobam ključ iz kutijice koji sam juče pronašla. I, okrenuo se, bez otpora! Osećala sam se kao lopov, pa sam pozvala Milu, svoju stariju kći, da ga zajedno otvorimo. Nekako mi je, uprkos radoznalosti i nekakvog čudnog uzbuđenja, u prstima i duši bilo i neke teške nelagode, kao da sam očekivala da će Dušanka iskočiti iz nekog ugla ostave i upitati nas šta to radimo. Iznele smo kovčeg u dnevnu sobu, nije bio naročito težak, nešto je zazveckalo unutra. Kada smo podigle poklopac, malo je reći da smo bile iznenađene sadržajem. Gumene dečje igračke, uglavnom Diznijevi junaci, par zvečki, nekoliko uredno složenih haljinica, raznih boja i veličina, bele  bebeće cipelice s mašnicom, jedna kutija za nakit i 2 koverte, jedna plava, iz Prvog opštinskog suda, s jedva vidljivim datumom 11. 03. 1970. godine i druga, bela, u kojoj je bilo nekoliko fotografija i jedno pismo.  Na najvećoj fotografiji je bio Dušankin muž u uniformi kapetana, neka sitna plava žena i beba. Sve ostale slike su bile slike devojčice u različitim uzrastima, ali nije bilo sumnje da je to ista ona devojka sa slike iz kutijice od slonove kosti. Na poleđini svake od tih slika bili su datumi i ime Vera.

Komentari

Komentari