Foto: 
Michael

Taktika: smrznuto govno

Tiho i naglašeno skromno se pojavio. Sve izokola pipkajući, kao iskusni mačor vrelu slaninu, sa znanjem da će se opeći ako je nerazumno nestrpljiv, ali i da će propustiti pravi trenutak ako se ona previše ohladi, da će mu promaći onaj kada je slanina najukusnija ako ne bude savršeno taktičan. Precizno je određivao prema kome će biti nadmen, kome će se obraćati oholo sa bezbedne visine, i kome će se obraćati iz molbene, skrušene poze. Imao je dva rekvizita i znao je važnost pravilnog rukovanja – objavljenu knjižicu aforizama i svešteničko poreklo. Pred nevažnom publikom je oba podjednako isticao, ali je umešno nijansirao i spretno žonglirao njima pred onima do čijeg mu je mišljenja bilo stalo, čije će mu mišljenje pomoći.

Ta knjižica Nenada Torokovića i nije bila za pohvalu, to je i sam ubrzo shvatio. Bila je to knjiga aforizama bez aforizama, on nije razumevao prirodu tog literarnog izraza, te je ona ispunjena uglavnom bledunjavim iskaznim rečenicama. Do njegovog intelekta nije dopirala struktura u kojoj je izmeštena veza između označitelja i označenog koja dovodi do umetničkog efekta, ali je zato knjižica bila skupe štamparske izrade i neukusne grafičke opreme. Bilo je to dovoljno da zadivi naklonjene tetke i strine, ali ne one čiji je ukus bio iznad relacija trivijalnosti.

Ni svešteničko poreklo nije obezbeđivalo lagan prohod kroz gusto trnje. U njegovoj sredini popovi u poslednje vreme nisu bili na visokoj društvenoj lestvici, a posebno nakon mnogih skandala izazvanih gramzivošću i čitavom paletom nemoralnog držanja u poslednje vreme. I Nenadovom ocu su pripisivani mnogi grehovi i sumnjalo se da je toliko prisan sa bogovima, kojima god da je služio, te da će ga oni pomilovati nežnom rukom oprosta, što ga nije mnogo doticalo. Voleo je on svoj posao, naročito u vreme slava, mada je njegova ljubav bila znatna i kada zaredaju venčanja ili sahrane, kada narod ne štedi pare za popa.

Nenad je sve to dobro razumeo, a tata ga je umešno vodio savetima i podmićivanjem profesora, te je lako i jevtino došao do pravničke diplome. Ostalo je još da zadovolji književničke ambicije. Prikupio je informacije o takvim krugovima u gradu, aktivirao se na „fejsbuku“ i neumorno slao zahteve za prijateljstvo svima koji su nešto značili. Prilikom susreta sa ljudima od pera neprestano je razvlačio svoju zečju usnu u osmeh i odobravao sve što kažu. Što je sagovornik bio ugledniji, to je stepen odobravanja bio viši. Zapitkivao je, pamtio i radio, pisao svakodnevno i pitao za mišljenje. Dopala im se njegova ambicioznost, želja za učenjem zanata pisanja i upornost; ispravljali su mu tekstove, dodavali i činili ih pristojnim. Tako je i uspeo da sklopi solidnu knjižicu, da dopre do zvučnih imena recenzenata i da je objavi. I da dobije pohvale.

Tata se u međuvremenu potrudio da mu prokrči put u advokatske zlatonosne vode. Dobro pripremljenom akcijom, u kojoj je i sam vladika imao značajnu ulogu, ubacio ga je u najugledniju advokatsku kancelariju u gradu. Nenadovo je bilo da bude simpatičan, da deluje pametno, da sačeka strpljivo dok ne uđe u svoju samostalnu advoktasku radnju, da smrznuto govno ne zamiriše pre vremena, ali su, neočekivano, počeli da pristižu nepotkresani repovi i da komplikuju realizaciju savršenog plana.

Štampar prve knjige sve je upornije tražio da mu se plati, recenzenti su nestrpljivi u vezi sa svojim honorarima, a najviše neugodnosti je počeo da im pričinjava glavni koordinator Nenadovog visokoškolskog obrazovanja, profesor koji je smatrao da mu se tata Toroković nije dovoljno odužio. Pretio je da može i da poništi diplomu. Uporno je tražio novac za ženu koja je autor diplomskog rada budućeg advokata i drsko napominjao da ga je diploma malog bolida mnogo koštala, a da nije dobio ni dinara. Svemu tome priključila su se i otvorene zamerke iz književničkih krugova, jer je Nenad, osetivši da je potpisao dobru knjigu, ušao u razračunavanje sa onima koji su mu je, manje-više, i napisali.

Pakao za jadne Torokoviće, zajaukali su, pojačao je vatru kada se uzvrpoljio i štampar druge knjige, a novac za njenu izradu nije bio zanemarljiv. Prestali su da se odazivaju na telefonske pozive, našli su neki način da se jedno vreme nevidljivo teleportuju, otac do crkve, sin do advokatske kancelarije, i da se ne pojavljuju na ulicama. Nigde ih nije bilo mesecima.

Štampar Mile ušao je nervozno u advokatsku kancelariju „Lazarević“ i uglednom advokatu saopštio da traži Nenada Torokovića, a čuo je da tu radi ili da je na profesionalnoj praksi. Svejedno mu je bilo kada je takođe nervozni advokat precizirao njegov status.

– On je bio pripravnik..ali... Žao mi je. Sada ga i ja tražim. Nema ga već neko vreme... – čudnovat je bio izraz lica prevarenog advokata.

– Duguje mi, a ne mogu da ga nađem...

– I meni duguje i to ne samo novac... To malo govno je naplaćivalo mojim klijentima mesecima kada nisam bio u kancelariji i kralo, sada ne mogu da razmrsim to što je učinio. Poslao sam dopis Advokatskoj komori, ali dalje ne mogu ništa, ne želim da mi kancelarija izađe dodatno na loš glas... Kompromitovao me je kod tridesetak klijenata...

Rezultat dugogodišnje taktike je neopisivi smrad koji se vukao za Torokovićima. Počeo je da ih guši i nije im bilo opstanka u gradu, kao ni u prethodnom. Promenili su sredinu i verovatno otpočeli novi taktički ciklus.

 Zoran S. Nikolić​

Komentari

Komentari