Foto: 
autor nepoznat

Talijanka

Jedne večeri, u proleće ’91. godine, otac je doneo u kuću čudan zamotuljak. Neko ćebe u kojem je nešto bilo sakriveno. Stavio je na kauč i razmotao. Unutra je bila puška. ”Brzometka”, rekao je đed.

Tiho su pričali. Gledao sam pušku i divio se. Pored nje je ležalo nekoliko paketa municije. Na paketima je pisalo : M 48, bojeva municija 7,9 mm. Otac je bio uzbuđen, đed je bio ozbiljan. Posle desetak minuta otac je zamotao pušku u ćebe i odneo na tavan.

Boško, prvi rođak mog đeda, iskopao je pušku iz prošlog rata. Video sam je kada je njegov unuk isprobavao da li radi. Bila je slična pušci koju je doneo moj otac, razlika je bila samo u obliku zatvarača. Stavio je pušku na račvastu šljivu, dobro je uvezao kanapom, jedan kanap je privezao za okidač, sakrio se iza šupe i povukao. Puška je opalila. ”Radi!”,  uzviknuo je. Zatim je prišao i opalio još dva-tri puta sa ramena.

 Boško je bio srećan.

„To ti je Talijanka, moj brate, nema joj mane. Lijepo sam je sredio i podmazô, zlu ne trebala”, rekao je ponosno.

Nije mi bio prvi put da čujem pucanj, niti da vidim da neko puca iz puške. Dosta ljudi u selu je imalo lovačke puške, pucalo se u lovu i po svadbama. Pucao sam i ja iz dvocevke sačmare, iako mi je bilo tek petnaest godina. Pucanj Talijanke ličio je na pucanj lovačkog karabina. Nikoga ti pucnji nisu uznemirili, niti začudili, osim ptica koje su mirno cvrkutale i radovale se proleću.

”Svaka ti čast Stevane!”, viknu Boško.

Iako se Boškov unuk zove Samojko, nikada nisam čuo da ga je iko tim imenom oslovio. Svi su ga zvali Stevo. Boško mu je dao nadimak, po Stevanu Sinđeliću.

Stevo je imao oko trideset godina. Bio je sportski građen, širokih ramena, visine oko sto osamdeset. Nije pio alkohol, niti je pušio.

Radio je u pilani, na slaganju daske. Većina devojaka, koje su radile u velikoj tekstilnoj fabrici, je uzdisala za njim. Nije bio oženjen. Studirao je u Beogradu matematiku, ali je napustio posle druge godine. Vanredno je u Sarajevu pohađao Višu pedagošku školu, smer za nastavnika matematike i fizike. Bio je apsolvent sa još dva ispita do kraja. Dolazio je par puta na praktičnu nastavu u osnovnu školu u koju sam ja išao, i to u moj razred.

U svojoj sobi je imao knjiga kao u omanjoj biblioteci. Bile su to knjige o japanskim samurajima i ninđama, od  Erika Van Lustbadera. Filozofske: Hegel, Kant, Niče. Knjiga o Milutinu. Duž cele jedne police komplet knjiga Karlosa Kastanede i Hermana Hesea. Imao je čak i Kuran. Meni su se najviše sviđale knjige o kaubojima i Indijancima koje je napisao Karl Maj. Stevo mi je pričao da je to neki Nemac koji nikad nije bio u Americi. Ponekad sam uzimao neku. Tada sam čitao Blago u srebrnom jezeru . Dok je studirao u Beogradu trenirao je džudo i tekvondo. Pokazivao mi je neke poteze.  Družili smo se bez obzira na razliku u godinama.

”Očisti je dobro Stevo i podmaži, neće nas sad moći ‘vatati ko u prošlom ratu, goloruke”, reče Boško i uđe u kuću.

Boškov otac, Ilija, stradao je četrdeset prve od ustaške ruke. Javio se vlastima NDH, koje su objavile proglas za popis. Nije se nikad vratio u selo. Ne zna se gde je ubijen.

Stevo je pušku položio na jedno staro ćebe, rasklopio i počeo čistiti. Gledao sam znatiželjno. Čistio je i objašnjavao :

”Ovo je zatvarač, udarna igla, ovako se metak ubacuje u cev, ovo je kočnica …“

Kroz cev je provlačio kanap na kome je bila krpa. Pokazivao mi je garež. Na kraju je pušku detaljno podmazao, sklopio i uneo u kuću. Izašao je iz kuće i pozvao me, na livadu iza šupe, da treniramo.

Pokazivao mi je neke poluge i bacanja iz džudoa. Govorio je da devojke vole momke sa širokim ramenima. Radili smo sklekove. Imao je i vratilo pored šupe. Radio sam vežbe za ramena, široki hvat i dizanje. Isticao je da su trbušni mišići najvažniji, i da na njih treba obratiti posebnu pažnju prilikom vežbanja.

***

 

 Stajao sam pred kapijom, crni jazavičar je lajao. ”Neće, neće“, govorila je sa vrata tetka Mira.

 ”Prošli put, zamalo da me ujede”, rekao sam.

Dolazio sam nekoliko puta. Tetka Mira je prva rodica, sestra od tetke, moje majke. Pre rata je živela u jednom selu kod Zavidovića. U Zvornik se doselila sa mužem i dve kćerke, malo mlađe od mene. Živeli su u muslimanskoj kući.

”Uđi slobodno, neće” , još jednom reče tetka.

Otvorih kapiju. Pas skoči i ujede me za koleno. Pocepa mi pantolone. Tek sam ih kupio, na pijaci doduše, ali su, ipak, nove.

“Ujede me!”, uzviknuh.

Ona poče da ga marška, dohvati neku motku i udari ga po njušci. Pas zacvile i pobeže iza kuće. Pogledah koleno, bilo je krvavo. Ništa strašno, malo boli, žao mi pantolona.

”Nikog dosad nije ujio, šta mu bi?”, reče tetka. ”Ajde ulazi!”

Pojavi se i njen muž na vratima.

”Ujede ker Milana”, reče mu.

”Što ga ne sveza, jebem ti boga!”, viknu.

 ”Nije ništa strašno” , rekoh. ”Samo mi žao pantolona, danas sam ih kupio.”

 ”Aj’ u sobu, daću ti svoje da obučeš, a ove nek ti zašije Mira.”

Uđoh sa njim u sobu. Skidoh pantolone. Na kolenu su se videli tragovi zuba. On donese flašu rakije, komadić vate, i očisti mi ranu. Obukoh njegove pantolone i uđoh u dnevnu sobu.

”Jesi li gladan?”, upita me tetka, ”ima pasulja.”

 ”Nisam”, odgovorih.

 Bio sam tih dana više gladan nego sit, i došao sam sa namerom da nešto jedem. 

 ”Aj’ uzmi malo, probaj, da vidiš kako je dobar pasulj.”

 Stavila je već tanjir ispred mene i počela da sipa. Donese hleb i neku salatu.

” Hoćeš jednu rakijicu?”, upita njen muž.

”Neću, neću, ne pijem”, slagah.

 Pasulj sa suvim rebrima je bio više nego dovoljan. Jeo sam polako, pristojno. Pasulj mi se učini, u tom trenutku, kao nešto najukusnije što sam jeo u životu.

 ”Kad su dolazili Rada i Dragomir?”, upita me tetka.

 ”Prije jedno dva mjeseca.”

 ”Jesi l’ čuo da je poginuo Stevo?”

”Koji Stevo?”

 ”Neđić, tvoj rođak.”

 Kašika mi ostade u ustima.

”Kad?”

”Prije desetak dana, reče mi Srpko, svraćo. Znaš Srpka, iz Luku?  Vozio kamion prije rata.”

 ”Znam” , tiho odgovorih. ”Kako, gdje?”

”Iznad sela na stijeni. Prošli su iza leđa, zoljom zapalili rov. On je, kažu, bio izašô iz rova. U šumi naletio na njih.”

 Jedva  pojedoh ostatak pasulja.

”Evo zašila sam ti pantolone”, reče i pruži mi.

 Odoh u sobu i obukoh ih.

”Moram da idem”, rekoh, ”aj’ isprati me da me opet ne ujede.”

 Krenuo sam prema centru. Sirene za vazdušnu opasnost. Jedna granata pade pored robne kuće, ubrzo i druga pored Drine. Nekoliko granata pade i u Mali Zvornik. Ubrzah korak. Prođoh pored bolnice i nastavih uzbrdo. Posle petsto metara stigoh do kuće u kojoj sam živeo. Soba u prizemlju. Jedan kauč, fotelja, kvarcna grejalica, komoda i stari kasetofon . Granate su padale, ali sam bio bezbedan. Kuća je bila u brdu, na strani sa koje su dolazile granate. Fijukale su i  padale u centar grada.

Pustih muziku.   Filigranski pločnici puni baruta… , kukao je Džoni.

Autor Milan Neđić

Komentari

Komentari