Tišina ujeda ("Pisma iz zaliva", peti deo)

Još uvijek mirise lavande u kosu stavljam, još uvijek te sanjam, vratićeš se znam. Kada se vratiš šta ćeš mi reći, onome je odbio imanje samo da bi sačuvao nemanje?

Odužilo se. Oči ne gledaju, ruke ne miluju, a duša tone u bezdan. Oblici se mjenjaju, godišnja doba vrte na ringišpilu vremena, tišina boli poput ujeda i jednak trag ostavlja.

U očima tvojim prepoznajem sebe, u pogledu tvom prepoznajem glad. Poželi me i ja ću poželjeti tebe. Pozovi me i u mojoj utrobi začućeš eho. Tvoje usne na mojima, tvoj dah na mojim grudima, tvoja želja u mojim dubinama.

Večeras ću još malo biti tvoja.

Vrijeđaš sjećanjima. Srce mi lomiš neizrečenim tišinama, u dubine mojih boli ponireš, misliš naći ćeš sebe. Kroz krhotine života, na dnu moje duše nazrećeš samo ponos i poneku patnju. Imenom tvojim svaku svoju grešku nazvaću i ćutaću, a moje tišine govoriće više od riječi.

Ponekad mi se čini da sam pogrešno razumijela, drugačije vidim oblake, osjetim mnoge izgubljene mirise, u sjećanjima nalazim odgovore i svakako ne razumijem. Pod stopama pečate na plažama ostavljam, kroz gradove zvukom potpetica svoj život proslavljam i dok hodam ponosno nosim svoj grijeh.

Volim da se zaljubljujem, uživam u trenutcima uspona i padova osjećanja, gdje vreli oganj požude zamjenjuje hladan tuš realnosti. Dodirima te budim, usnama šapućem, kroz ponor vremena i dalje te snivam.

Ponovo pišem, to moj bol svoje pravo traži. Izreći negodovanje i pomoći sebi bježeći od stvarnosti.Nemam kuda pobjeći osim u iluziju, snove, maštanja.

Na dlanu nosim trougao, na ruci zvijezdu, na stopalu trozubac, kuda me vode te znamenke i čemu će me odvesti?

Zašto nisam površna, lakše bih podnijela svako možda, ako, ali. Ugazio bi u more mojih želja samo tabanima, činilo bi ti se da nećeš potonuti i zadovoljan bi ostao u plićaku. Dubine su moje nepregledna crnila i nemani počivaju u njima, zato se bezbjedno držiš obale i mirno posmatraš moje talase.

More osjećanja pokušava da me preplavi, misli, riječi, osjećanja žele da pokuljaju i potope stvaralačku svijest. Ne želim da ih zaustavljam, ne želim da budem brana, ako vode nasrnu na bedeme prejake za promjene negdje će cjela sela mojih iluzija poplavljena potonuti u zaborav.

Kako da ih oblikujem, vodim? Ne umijem da sudim. Samo praštam.

Otvoriću jednom srce i reći istinu o sebi, onu koju nosim na dlanu, onu koja je umrla u meni ostavivši dubok trag.

Bila sam žena, češljala kosu u sumrak, sklapala oči pred mirisom kiše, uzdisala pred tamnim pogledima, koji su palili vatre u grudima.

Čini mi se davno i ne sjećam se više, kakotokom sam hladnih noći pokušavala dahom ugrijati ruke, u postelji tiho plakala za onim koji me je nedostojan. Gdje je nestala ona žena, gdje su nestali njeni obrisi? Ko joj je oduzeo osmijeh i zbog koga je sjaj na njenom licu usahnuo?

A znala sam voljeti, pod mojim rukama su se podizale vode, pod dodirima mojim pokretala mora, odjek osmjeha mog tresao je šume, a onda sam postala tišina.