Foto: 
autor nepoznat

To, majstore!

Sve najljepše uspomene iz djetinjstva, vezane su za igru, a posebno mjesto zauzima mali fudbal. Prvo smo igrali na našem guvnu, mjestu gdje se vrla pšenica, koristeći svaki slobodan trenutak, poslije mnogobrojnih kućnih i školskih obaveza.

Nedjelja je bila rezervisana za Bjelik, proplanak u obližnjoj šumi, gdje smo improvizovali teren i igrali mini turnire između nekoliko obližnjih zaselaka. Pola vremena smo se prepucavali da li je gol ili nije, faul, enac, aut, korner, a odlučivao je vlasnik lopte, jer kad se on naljuti, sijelo je završeno. Ustvari, to i nisu bile neke lopte. Ne sjećam se kad smoi da li smo uopšte igrali sa pravom kožnom  fudbalkom.

Nikada nisam dobro igrao fudbal, iako sam imao neke predispozicije, čak i bolje od vršnjaka, koji su trenirali. To se odnosilo, prije svega, na fizičku snagu, upornost, a neki tvrde da ni inteligencije nije manjkalo. Uzori su nam bili Pele, Garinča, Šeki, Džaja, Moca i drugi, sve vrsni fudbaleri, prije svega prefinjeni dribleri. E, tu sam bio nikakav. Ponekad i prođem, ali češće izgubim loptu, nego što je valjano iskoristim. Suština mog fudbala je bila u kombinovanju i u udarcu špicom. Ako ide po golu, golman okreće leđa. Češće je išla kraj gola. Možda bi bio efikasan u velikom fudbalu, gdje su golovi mnogo veći.

Ni  moja šira porodica nije mogla da se podiči nekim fudbalskim majstorima. Možda bih mogao da izdvojim bratića, koji se u četvrtom razredu, hvalio da je dao tri gola, svake godine po jedan.

Tako je to bilo sa fudbalom sve dok nisam došao u grad, u gimnaziju. Tamo je i fizičko, uostalom kao i muzičko i likovno, bilo ozbiljan predmet. Srećom, bio je i teoretski dio, pravila pojedinih sportova, dimenzije terena, težina lopte i tako to. Petica se nikom nije podrazumijevala, ma kakve bile ostale ocjene.

Profesor fizičkog, Pero Lic, bio je, svakako, najveći laf među profesorima, pa čak i u gradu i šire. Imao je specifičan smisao za humor. Tako nam je pričao kako je u vojsci bio ložač parnih aviona. Zbog njega smo zazirali da idemo u kafane, ali kad smo bili maturanti, znao nas je nekad i pićem počastiti. Trenirao je košarkaše, od kojih su neki stigli do reprezentacije naše, tada velike, države. Neki su se našli i na pobjedničkom postolju tadašnje evropske lige šampiona.

Imali smo dva terena “Marakanu” I “Grbavicu”. Oni koji su znali igrati, zauzimali su bolji teren, a mi na “Grbavicu”. Profesor je najčešće bio pod koševima, pokušavajući da od našeg dvometraša iz razreda napravi košarkašku zvijezdu. Na nas antitalente nije previse obraćao pažnju.

One koji nisu dobro baratali loptom, najčešće stavljaju u sredinu. Nepouzdani supred svojim golom, a ne može da im dopadne napad, jer fudbal se igra za golove. Problem je bio što smo rijetko dobijali lopte, a onda kad je sami osvojimo, nerado smo ih prepuštali drugima.

Toga dana se, upravo, dogodilo tako nešto. Negdje na polovini igrališta sam oteo loptu od protivničkog igrača. Za kontranapad nisam imao slobodne saigrače. Pogledao sam lijevo, desno, a onda je svom snagom, špicom, raspalio po golu. Golman nije ni trepnuo. Lopta je završila u golu, u lijevom gornjem uglu. Mi, dešnjaci, samo tako smo i gađali.

-To, majstore! – zagalamio je profesor Pero, kojega nismo ni primijetili da prati utakmicu.

Bilo je to prije četrdeset I četiri godine, drugi razred gimnazije. Petica do kraja srednje škole. Nikad više u karijeri nisam dao takav gol. Nisam ni igrao važne mečeve. Češće sam bio u ulozi pomoćnog “selektora”, člana uprave ili sponzora.

Valjda me je ponijela slava izaustavila veliku fudbalsku karijeru. Sa samo šesnaest godina dobiti takvu titulu od najvećeg lafa i mangupa u gradu, za mene je bilo dovoljno za sav život.

Profesor je u dubokoj starosti, piše svoje sportske memoare, možda čak i neku vrstu enciklopedije. Skoro sam ga vidio na TV, u rubrici legende grada. Sada ne živimo u istom gradu, ali ako se sretnemo, pitaću ga da li se još uvijek sjeća onoga gola sa “Grbavice”. Iako ne vjerujem da se, poslije toliko godina i  toliko učenika i sportista, koji su prošli kroz njegov život, sjeća i mene, ipak ću se duboko razočarati, ako ga je, kojim slučajem, zaboravio.

 

Milan Pantić

Komentari

Komentari