Foto: 
autor nepoznat

Trešnja i bršljan

Tu je trešnju posadio i kalemio moj počivši otac, davne 1959 godine, kad je sagradio kuću. Bila je njegov prvi uspešan kalem i plod joj je bio veoma ukusan. Neka starinska sorta, tamnocrvenog mesa i intenzivnog ukusa. Detinjstvo mi je obeležila mnogobrojnim dogodovštinama za nju vezanim i uvek sam joj se vraćala u sećanjima na to bezbrižno i nevino vreme. Ove se godine navršilo punih dvanaest godina od kad se otac preselio u nebeske voćnjake, ali je ona sve vreme uporno cvetala i rađala, na radost ptica i pčela, jer u selu više nema veselih dečjih ruku da je beru. Prošlog proleća sam bila u zavičaju vrlo kratko, i nisam stigla da je obiđem i zagrlim, po običaju.

Sanjam, jedne aprilske noći, desetak dana pre planiranog puta u rodni kraj, kako me neko doziva u snu. Sanjam, a svesna sam da spavam i da mi je glas iz sna nekako poznat, ali ne mogu da ga pripišem nikom određenom.Hodam, po nekoj stazi, jedva vidljivoj od svakojakog rastinja koje nezaustavljivo osvoja nebranjeni komad zemlje, kojim više ljudske noge ne koračaju. Kroz granje jedva nazirem belinu oblaka i po neki plavi prozor prolećnog neba. Sve je zeleno i miomirisno, jagorčevine i medunike u izobilju, zuje pčele oko mene, vetar donosi kliktaj sokola iznad stena u daljini. Hodam, ali mi se čini kao da stojim u mestu, a tlo se pod mojim nogama njiše, pomera, leluja, ne da mi da dođem do kraja staze, iza kojeg očekujem da pukne vidik na uzorane njive i voćnjak u cvetu, na livadu po kojoj se igraju jarići i jagnjad, dok majka spokojno plete pod trešnjom i povremeno me opomene da se ne penjem tako visoko, iako zna da su najzrelije i najlepče trešnje na najvišim granama. Glas iz sna me uporno zove, osvrćem se, ne vidim nikog, čas sam ja sadašnja, na pragu pedesetih, umorna i zapitana nad sobom, čas devojčurak koji pravi lančić od strukova maslačka i čika leptire da mu slete na ruku, koji veruje da ceo svet može stati na taj mali, radoznali dlan.

Probudio me je alarm podešen na osvit zore, ustala sam, spremila se i otišla na posao i zaboravila na san i na neki čudan osećaj  da nešto nije u redu, koji mi se u snu javio. Sad stojim pred trešnjom i suza mi stoji u oku. Dve pune godine se nismo videle, dve duge i bolne godine. Sve je kao u mom snu, isti mirisi, boje,zvuci, samo, njiva je zarasla u korov, stada nema, nema ni majke, tiho šušti na vetru list bršljana koji obavija celo stablo, svaku granu, na kojima nema belih cvetnih pahulja, ni roja pčela koje se slade prvim nektarom. Nema nas više i nema ni trešnje, osušila se u zagrljaju bršljana, koji je nemilosrdan, kao i vreme, kao i samoća...

Komentari

Komentari