Foto: 
autor nepoznat

Tri mirisa (drugi deo)

1979. Beograd, buvljak

Dragana je te 1979. napunila sedamnaest godina. Radovala se odlasku na buvljak sa ocem. Volela je da razgleda stare stvari, a najviše nakit, lampe, delove nameštaja. Volela je druženje sa ocem kojeg je, inače, retko viđala. I dok bi on na buvljaku gledao neki alat, stare mašine, delove automobila, ona bi, baš kao Alisa u zemlji čuda, sa posebnim uzbuđenjem pažljivo dodirivala te čudesne, stare stvari, pa bi pokušavala da sazna odakle su i kome su pripadale. Zamišljala bi ljude koji su ih koristili, njihova osećanja i sudbine. U njenoj mašti stvarani su filmovi. Stara lampa je sigurno pripadala Agati Kristi. Videla je kako piše svoje romane, kako je pali i gasi, pa bi na tu scenu nadovezala scenu ubistva iz nekog njenog romana. Prešla bi pogledom na džepni sat. Ugravirana slika: brod, talasi i neke oznake. To je, sigurno bio sat kapetana nestalog broda. Lepo bi čula zvuk jakog udarca talasa o brod, vrisak putnika i dovikivanje posade. Mogla bi ceo dan da provede među ovim”živim”stvarima. Svaka je imala priču, samo je trebalo znati pročitati ih.

Po podne su Dragana i njen otac stigli na ručak. Majka joj je spremila iznenađenje: njenu omiljenu tortu, a za poklon knjigu koju je odavno želela. Devojčica vrisnu od sreće i zagrli majku:”Hvala ti mama!”

 U tom veselju otac je jednog momenta zagrli i reče: “E, ćero moja, tajka ima jedno iznenađenje za tebe! Znam da voliš buvljak i one stare stvari, pa sam ti tamo nešto kupio, pa ti izmisli priču!” namignu joj šeretski  sa blagim crvenilom na  licu,”Izvoli i srećan ti rođendan!”Iznenađena , uze kutiju. Upitno pogleda oca. “Hajde, otvori, mislim da će ti se svideti!”

Čim ju je otvorila, za nju je vreme stalo. U malenom zamotuljku od starog ćebenceta ležala je lutka raširenih ruku i osmehom na licu, kao i Nenadov auto. Od suza nije videla ništa, ali, miris zemlje se odnekud pojavi i preplavi celo njeno biće. Neće biti potrebe da izmišlja priču, toliko puta ju je “čitala” u svojoj mašti. Najlepši je bio kraj: a onda su živeli srećno do kraja života i uživali u svom blagu.

 

1997. Beograd, Knez Mihajlova

Ušli su u svoju omiljenu knjižaru. Skoro deset godina su živeli u Kanadi i sada su došli da se podsete prvog susreta. Dok su uzbuđeno razmenjivali utiske njihovo dvoje blizanaca su veselo trčkarali oko njih. Bio je dovoljan jedan dug, zaljubljen pogled u muža da bi se setila svake sekunde njihovog slučajnog susreta. On podiže glavu i shvati da je gotov. Uzvrati dugim pogledom i osmehom. Zagrli je snažno i pomilova po kosi. Ona podiže glavu ka njegovoj bradi i tiho šapnu:”I sada osetim miris onog tvog kožnog mantila! Mislim da sam se tada zaljubila u tebe!”

 

2012. Beograd, iste večeri

Ušunjao se u stan, nadajući se da žena spava. Polako se skinuo i legao do nje. Pomislio je kako ima sreće. Ubrzo je utonuo u duboki san. Jeste, bio je u pravu, njegova žena je čvrsto spavala sve dok nije osetila ženski miris koji nije volela. Žena je osetila miris druge žene. Oči joj se napuniše suzama. Nije mogla da veruje koliko je nemaran i nekako ponosno pomisli kako je ona mudra i uvek se lepo istušira posle dobrog seksa sa njenim ljubavnikom, a na kraju, za svaki slučaj, uvek bi im za rođendane poklanjala iste parfeme.  

Komentari

Komentari