Foto: 
autor nepoznat

Tri plus jedan

Sutradan, trebalo je sprovesti plan do kraja. Najpre smo Anđela i ja imali još jednu našu seansu  za pamćenje. Najluđu i najvatreniju do sad.

Čim sam, sav srećan, uskakutao u njenu sobu preplavilo me je blaženo osećanje da je upravo to ono sanjano mesto, mesto iz bajke, mesto blaženstva koje, kao nekome ko to najviše i zaslužuje, meni pripada. Imala je na sebi onaj luckasti osmeh koji bi i glečer otopio, i osmeh koji sam već počeo da obožavam; isto kao i njeno lice, ruke, kosu, bedra, oči... Odmah sam pomislio da me se uželela i bez razmišljanja prihvatio to zdravo za gotovo. Balavac balavi.

Bilo je stvarno mnogo ludo, nezaboravno, to naše popodne ispunjeno njenom magijom i mojim oduševljenjem. Prvo arija njenih grudi i tornado u mojim venama, onda mi je dopustila da je ljubim po vratu, leđima i stomaku sve do kritičnog momenta kada je ona preuzela inicijativu i onda odskakutasmo pod tuš. Blagi Bože! uradila mi je onu čaroliju sa bebi uljem tako strasno, tako uživajući u svakom svom pokretu i u svakom mom uzdahu, tako nestvarno, tako ludački. Prvi put u životu osetio sam kako se u meni rasprskava vasiona. Moje egzaltirano: – Anđelaaaaaaaaa...! Jeboteeee-e-e-e-e-e-e...! – čulo se do na kraj sveta.

Najbolje beše to što mi se činilo – hej, nije mi se to samo činilo, sto posto sam bio siguran da je počela opasno da se loži na mene! Tako je sve to bilo božanstveno. Tako ludo! Tih čarobnih tridesetak minuta u njenim rajskim vrtovima, koji su mi proleteli kao tren.  

– Onda nazad, odnosno naprad, na zadatak. Obećao si da ćeš biti dobar i da ćeš da slušaš. Do blaženstva i raja ne stiže se tek tako, mora da se zasluži. Ni na ovom, ni na onom svetu, nema nešto za ništa, ima samo nešto za nešto, tako stvari stoje. Ja tebi, ti meni! Kao kod nas dvoje.

Ali, kako sad da te delim sa onim mojim skotovima posle svega ovoga? Sad kad smo se nas dvoje ovako lepo ušemili? Sad kad si počela da mi uzvraćaš nežnosti?

Istina, jesam žudeo za tim i to iz sve snage, ali to je nešto drugo. Stvarno nisam računao na ovako nešto kada sam pristao da budemo tri plus jedan – da će ona ovako brzo da me zagotivi!

I šta sad da radim? – pitao sam se, izlazeći iz njene zgrade, a koliko maločas rekao sam joj da idem po njih dvojicu. Da joj ih privedem gore, da ih ona uzme pod svoje. Neka ide sve u majčinu, kasno je sad za korak nazad! Nisam govno od čoveka, obećao sam. Ako se predomislim, izgubiću njeno poverenje, zbogom onda moji rajski vrtovi!

Otišao sam na kraju po ona dva zgubidana, ali stvarno teška srca, moleći Boga da ih ne zateknem tamo gde smo se bili dogovorili. Ali, navraga, čekali su me u pola sedam u ćumezu, drugom našem omiljenom mestašcu za dokolicu i razbibrigu.

Beše to kafe kao na silu uglavljen između pošte i samiške u našem tržnjaku. Zbilja ništa posebno: šank, šankerica, pet okruglastih stolova i dva separea, sve u izlizanim bordo nijansama kao u kakvom ofucanom bordelu (zato smo ga i zvali ćumez, a ne Kerber, kako mu je zapravo ime). Voleli smo da blesimo tu zbog lepog pogleda na obližnji parkić, kao izmišljenog za terapiju protiv teskobe i neuroza uzrokovanih viškom slobodnog vremena.

Čekali su me obojica kao zapete puške, da ispunim dato obećanje da ću ih odvesti na jedno mesto iz bajke. Koliko su ludi, stvarno su poverovali da ću da ih vodim u neki domaći Diznilend za koji oni ne znaju. Zato su i popizdeli čim su, nakon ne više od pet minuta hoda, skapirali da se to mesto iz bajke nalazi u našoj ulici, a to mi je baš bilo milo. To što su pizdeli, pa nisu mogli da začepe. Gunđali su da ih ja to garant vučem za nos, da sam se pouzdano dogovorio da nekome očistimo podrum, da bismo zaradili još koju kintu za letovanje, što samo meni ovako blesavom može da padne na pamet. A ja sam ćutao i čekao mojih pet minuta da im jebem kevu obojici.

Ko čeka, taj dočeka. Kada su ugledali Anđelu, ostali su bez teksta. Srce im je istog trenutka sišlo u pete. Trebalo je samo snimiti njihove face. Dva glupa avgusta stoje kao nemi spomenici i blenu u nju kao telad u šarena vrata, a ona i ja crkavamo od smeha. S tim što je njoj pouzdano bilo više do smeha nego meni, ali šta se tu može. Posle onoga nema kajanja.  

– Hajde momci –  fiksirala ih je pogledaom, čas jednog čas drugog – šta ste se tu ukipili?

– Smestite se lepo. I opustite se, neće vam ova seka ništa...

Posedasmo na one njene taburiće, a ona ode po piće, Šekspiru po šveps, a nama po kokte.

– A tetka, je l'? – procedi Šekspir kroz zube, došavši nekako sebi i uštinu me krvnički za desnu mišicu.

– Jebem ti tetku, jesi čuo? – izbeči mi se potom u facu.  

– Što ja nemam takvu tetku – progunđa Žabac.

Stvarno, trebalo je snimiti njihove glupave face.

Utom dođe Anđela, brže-bolje spusti piće na stočić pa reče:

– Nije valjda momci da se ložite na njegovu tetku pored mene žive? To stvarno nije fer!

– Ma slagao nas je! – na to će Šekspir kao iz puške. – Izradio nas je kao budale! Kao njegovoj tetki idemo po Biblije, a gle, eno ih tamo!

– Gde, bre, tamo?! – vrisnu Žabac.

– Eno tamo, na polici, složene jedna na drugu! Samo što ti oči ne izbiju!

– Pazi stvarno! A mi se primili na njegovu tetku, jebala nas ona!... Videćeš ti svog boga!... – zapretio mi je stisnutom pesnicom.

Anđela samo što se nije upišala od smeha, a bogme i ja. A oni su me krvnički gledali, samo što ne skoče na mene. 

– Mir momci! – povika ona zapovednim tonom. Oči su joj se još caklile, što od suza što od smeha. – Ja sam kriva. To je bila moja ideja. – Onda pokretom glave pokaza na mene. – U neku ruku ja mu sad i dođem tetka, pa možete to da raspravite sa mnom. Može?

– Može! – složiše se obojica, gledajući me i dalje zakrvavljenih očiju.

– Onda da ne gubimo vreme – reče Anđela – da pređemo na stvar.

– Da pređemo na stvar.

– Da pređemo na stvar.

– Da pređemo...

– Ovako, drugari. Svakog četvrtka hoću da se nacrtate tamo gde ste bili juče, znam, na onu smaračinu, ali dobićete zauzvrat zasluženu satisfakciju. Igraćemo finu društvenu igru za odrasle, koju sam ja osmislila, zove se: ja tebi, ti meni, i igra se, naravno, u dvoje. Vi uradite nešto za mene, pa onda ja uradim nešto za vas. Vi meni donesete Bibliju u dogovoreno vreme, a ja vam se lepo odužim. Sad ćemo i da se dogovorimo kako. Igramo, dakle, jedan na jedan, pošteno, kao pravi prijatelji. Kao što se nas dvoje već neko vreme igramo...

Pokaza opet glavom na mene, a njih dvojica me prostreliše još po jednim pogledom koji ubija. Krvi ćemo ti se napiti – samo što ne rekoše. Ti si se ovde već omrsio?! Hajde, reci da nisi, mamiciu ti tvoju, pa da te odrobijamo!

Jesam, pa šta? I vi ćete ako budete pametni ovako kao ja.

Kad su ženske u pitanju niko od nas ništa nije krio, barem da ja to znam. Sad sam prvi ja zajebao stvar. Čak smo i delili sove, hoću reći nabacivali smo svoje ribe jedan drugom. Naučili smo od starijih mangupa, šmekera kejaša, kako se to radi. Recimo dosadi ti tvoja riba, ili si bacio oko na neku drugu pa ti ova bude višak i ti onda kud ćeš, šta ćeš, počneš da je kinjiš pred društvom, a onda obavezno neko skoči da je brani, onda ti nastaviš da budeš još bezobrazniji prema njoj, a taj što joj je šatro veliki prijatelj počne još žešće da je brani, pa se vas dvojica i pošibate i on, razume se, izvuče deblji kraj – prirodna stvar, njih dvoje se potom brzo zagotive, a ti si se otarasio napasti i možeš turom pića da počastiš društvo. U našem vokabularu, to nabacivanje pičića na volej imalo je ljupko ime: tranzicija!

– Dakle, drugari, da ne bi bilo nesporazuma, o svemu možemo da se dogovorimo, uslišiću svaku vašu želju, ako ste maštoviti, utoliko bolje, biće nam zabavnije, samo karanje i kojekakve perverzije iz pornića zaboravite. To se ne radi sa prijateljima... A? Što ste se tako umusili? Niste valjda stvarno mislili da mu jebete tetku? – zaceni se ona opet i pokaza glavom na mene.

Stvarno je bila u svom elementu, čitave te večeri, šarmantna i neodoljiva kao sam vrag. Prava kraljica. A ona dva mulca takođe počeše da se smeju, ali kao dva klovna uhvaćena u šteti. Ako se znali gde se nalaze, secite me na komade. Prihvatili su bez mnogo reči njenu ispruženu ruku, i tako je nastao naš asimetrični savez, tri plus jedan, savez pasioniranih ljubitelja Biblije i igrice ja tebi, ti meni. Mi njoj naše Biblije, ona nama svoje, to jest naše, rajske vrtove.

Ne pitajte šta je bilo posle, kada smo izašli na ulicu. Nema šta mi nisu rekli i umalo se ne pošibasmo nasred ulice.

I kasnije, danima su se durili na mene kao da sam im ne znam šta uradio. A obezbedio sam im zadovoljstvo kakvo, mogu u život da se kladim, nikad sebi ne bi mogli da priušte. Ni u jednom Diznilendu na svetu! Ni da su mi stvarno jebali tetku! Nema našeg vršnjaka koji ne bi dao kraljevstvo da je bio na njihovom mestu – i to mi je bilo hvala sa njihove strane! Baš lepo od vas, nezahvalnici jedni, bezobraznici i seronje!  – s gorčinom sam ponavljao u sebi.

Bezobrazluk je majka nezahvalnosti, činilo mi se da sam negde bio pročitao. Neka ih neka, mislio sam, videće već oni boga svog. Kako će da šene kao kučiči kada ih Anđela bude propustila kroz svoje rajske vrtove.

 

Odlomak iz romana „Vrata podzemnih voda“

Komentari

Komentari