Foto: 
autor nepoznat

U naručju besa (prvi deo)

“Kako osoba može ostati normalna pored javnog iznošenja intime parova, koji  kače  slike svoje sreće po internetu, predani jedno drugome,  kao da se svete osobi koja ih je obožavala i volela? Koliko njih ranjava svoje bivše bezobzirno se hvaleći svojom srećom, kao da je ona doveka? Koliko? Nije li to gordost? “, mislila se Ana, ukotvljena u baruštini svojih opsesivnih misli koje je nisu proganjale samo kad je pila.

Mada, sama je bila kriva. I ona je isto tako radila, dok je bila u vezi sa Igorom, nije bilo dana da ne prikaže momenat svoje sreće, misleći da je sreća rezervisana samo za nju. Dogodilo se preko noći. Bila je zamenjena sa drugom odgovarajućom devojkom, kao kad uzmeš pogrešnu veličinu cipela, pa dođeš da ih zameniš. – Smaraš me! – bilo je sve što je rekao.

Barem da nisu postojale društvene mreže, barem... Slike Igora i nove devojke su bile svuda, viđala ih je i po novinama, bilbordima, u reklamama… Ceo svet je imao lica to dvoje. Činilo joj se da ludi.

 Vreme je prolazilo. Išla je ulicama kao zombi, odsutno gledajući nekud, nikad u oči. Ponekad je imala utisak da je prošao dan, a ponekad meseci, a onda je neprimetno iskočila iz faze utučenosti u fazu besa.

***

Padala je neka kišica, onako hladna i dosadna, kao sa česme što pada kap po kap, udarala je u kišobran, u njen mozak su se zabijale te malene čestice vode... pričala sa sobom i sa nekim kučetom, što je stajalo tu, čekajući autobus za nigde. Nije ušla u autobus, već kao po naređenju otišla je u kinesku radnju... Unutra polumračno, nigde nikoga. Mušterija nije bilo. Miris kineske robe, složene po rafovima... Uzela je nešto mekano pod ruku i nesvesno obarala stvari sa polica.

- Ti, luda, sta ladi? Ajde idi... - odjednom se stvorio neki mali Kinez. Ana ga pogleda, nakrivljujući glavu kao da ima šraf u vratu. Osećala je da ludi, dok se bes taložio u njenim očima.

- E neću da idem. Ti ćeš mene da teraš iz tvoje radnje, koja se nalazi u mojoj zemlji, na mojoj teritoriji, u mojoj ulici... Neću da izađem! Zar ti imaš više prava da mene teraš da izadjem napolje? – viknula je.

- Eto ti calape za tvoja muz, ne mola da plati... - reče joj, spusti glavu i skloni se. Sa ludom ženom ne vredi pričati. Ana izađe napolje, teško je disala. Vetar se primirio. Ušla je u svoju zgradu, gazeći polako stepenik po stepenik. Dočekala ju je hladnoća mraka napuštene prostorije stana koji joj ne pripada. Tu se ne ostaje. Zaključa prokleti mrak u stanu. Vrati se na ulicu. Srce se stezalo. Ona stade kod bandere, a onda je nešto natera da trči. Bes koji je utišavala toliko dugo, morao je nekud da izleti. Umorna, nije imala gde da sedne i baš u tom času nailazi autobus. Uletela je u bus, sela, gledajući kroz prozor. Misli su se sudarale, udarajući u slepoočnice. Na sledećoj stanici, ušla su dva kontolora, zatraživši joj da pokaže kartu.  – Nemam kartu. Neću da platim. Nemam ni ličnu kartu, nemam ništa! – odogvara besno. Ali oni nikad ne odustaju. Ona ustade i stade da se svađa, nije htela da izađe. Kontrolor reče: - Pustimo je! Vidiš da je luda!

- Ja, luda, ja!  – viknu Ana, gurnuvši kontrolorku, koja je samo čekala da se pokači i da je privede. Slučajno je pogleda i vide nešto strašno u njenim očima, neku buru koju muškarac nije primetio. Reči teške padaju kao ledenice, Ana ne zna ni šta priča. Kontrolor odgovara istim, uvredljivim rečima, ali koleginica ga gura napolje.

– Ajde, izađi, Bobane! – pa se obraća njoj - Sve je u redu, gospođo, ne morate da platite. 

Izlaze. Izlazi i Ana. Nema pojma gde se nalazi. Želi da pobegne od sebe, od ljudi, što je gledaju, ali ne može. Stoji na pokretnoj traci za nigde, koraci sami usporavaju i staje. Tako je to kad ljubav gasne, kad te tresne posred glave, više nikad neće voleti, nikad, nikad! I stoji na sred ulice, gleda izravno u tramvaj, što otvara vrata na stanici.

***

Gledam kroz prozor tramvaja dvojke. Dan je ubistveno siv, dosadan, smarajući, ali meni je lepo. Nije do vremena, stvar je u unutrašnjem osećaju ljubavi i slobode. Čaroban dan.

Jedna žena izgubljeno prelazi ulicu, toliko da ne vidi kola koja joj idu u susret. Ne vidi je ni vozač. Udarac. Tramvaj staje na stanici. Otvara vrata. Vozač tramvaja ne gleda šta se dešava na dva metra ispred njega ili ga ne zanima. U prvi mah ne reagujem, kao da se sve to već dogodilo. Moja savest me najzad gura napolje. “Pomozi ženi, ti si lekar. “, govori mi “Dobro je, udarac nije jak…” - pomislim – “jer ona se podiže lako, ne prihvatajući  pomoć drugih.”

- Bežite od mene!! - vrišti ona - Šta hoćeš ti ćoravi? - ustaje i ponovo pada. Taj ćoravi joj pomaže da ustane i dovodi je do klupe, iako ga ona gura, hramljući sa bolnim izrazom na licu dolazi do klupe.

 - Gospođo, morate u hitnu. Povredili ste nogu. Srećom, pa nije strašno.

- A šta tebe briga da li je strašno ili nije? Mičite se svi od mene! Svi!

- Ja sam lekar. Molim vas, pomerite se da joj pomognem. – govorim ja. Povređena žena podiže glavu, gleda me, kao da me poznaje. Ustaje. Ustuknem. Steže moju vilicu hladnim rukama. I ja osećam nešto, neku promenu, tako nesvojstvenu meni.

 - Kako se zoveš? Kako se zoveš, prokletnice jedna?! Odgovori! Čuješ li šta te pitam? Jel si ti gluva? – viče na mene nepoznata žena.

- A... Ana. Ja sam Ana! – odgovaram. Kako rekoh svoje ime, žena pada onesvešćena. Ništa mi nije jasno. Izgleda kao da je mrtva. Neko je zvao hitnu. Ulazim sa njom u kola hitne pomoći, govorim im šta se dogodilo.  Sve se odvija brzo. Sestra stavlja masku povređenoj, pogleda me, krsti se sablažnjeno, pa zbunjeno pita: - Doktorka, jel ovo vaša sestra? Gospode! – pogledam u lice te žene, koja poprima crte mog lica.

- Nemam sestru, ćurko jedna... - osećam bes neki, nešto me obuzima. Mrzim onog smrada od mog muža. Ko je ova? Da to nije ona…?

- Moram da izađem, muka mi je! – vičem i udaram u vrata – Otvori ta prokleta vrata! - Vrata popuštaju najzad i iskačem napolje.Vozilo stoji na semaforu - Sklonite tu jadnicu negde, možete je i ubiti, mene to nije briga. – zapanjena sestra gleda u mene, dok se ja udaljavam.

Dišem duboko, kroz kašalj, nije mi dobro. Hladan znoj mi orošava čelo.  Šta se dešava? Ko je ona žena? Zašto izgleda kao ja? Idem ulicama, samo osećam vrelinu, gore mi obrazi…

(nastaviće se)

Komentari

Komentari