Foto: 
Waiting For The Word

U nemogućnosti odrastanja

Morat ćemo iščupati još jednu snagu, svi mi sanjari, na pojedinačnim rubovima tajnom okriljenih snova. Nećemo gledati na sat. Snaći ćemo se već nekako, ako nas nesigurna prisutnost magle pred zoru bude ometala. Sjetit će nas miris noći nikad zaboravljenog asfalta pubertetskih filmova koliko je ljubavi bez definicije nosila svaka brazda naših poludječjih osmijeha, a koliko tek slobode svaka nesvjesna nebitnost naših briga bez kajanja. Ravnali smo grižnje savjesti, kao da smo znali koliko će nam teže biti ikada odrasti il' barem odrastanje priznati. Jer nismo ni pomišljali da ćemo ostati bez doze samouvjerenosti, kad postepeno oslabe nebuloze naših poleta i hireva, da ćemo se raspršati poput dima bezuvjetnih dijeljenja, da ćemo ostajati sve više nemoćni pred sve manjim intezitetom adrenalina i sve umorniji u pričama lelujavo upamćenih ludila. Brutale smo ostavljali na samrti odmah na vrijeme u svježe opranim mamurlucima prešućenih sramova. Junački i šutljivo. Bez prenemaganja i nejednakosti u ulogama. Odgovarali smo za svoja bahata brčenja, bez unaprijed osmišljenih izgovora, pa po potrebi branili jedno drugoga i bez pitanja; baratali vješto samo prezanesenim srcima istih nijansi željnog kaosa. Nije bilo mjesta za lažna kurčenja, jer je iskrenost našeg podivljalog ujedinjenja najviše smetala upravo lažnima.

Eliminacija istih bila je posve spontana posljedica njihovih kompleksa i umjetnog žara. A o ispravnosti suočenih zora i sumraka nismo marili ništa više nego o pregaženim očekivanjima naših nametnutih “uzora“. Svi su bili izvan dimenzije naših nepokolebljvih letova. Strahove smo ismijavali, a svu mudrost i dubioze svijeta na ex s guštom ispijali, pa tripoznim nadopunjavanjima međusobnih filozofiranja izvrćali svu logiku nametnutih “znanja“ u dišpet bez iti traženih razloga. Ne može nitko reći da nismo bili potpuno čisti “barem“ u toj pomahnitaloj sreći bez granica i autoriteta i razuma. Neki prije nas su možda razmišljali o budućnosti nadolazećih generacija, al' nama su takve perspektive izgledale primitivne i plitke, a snaga neopredjeljenosti naših nemira nije marila o brzinama proždrljivog sivila van naših ulica, derneka, zidića i volata.

Morat ćemo odmjeriti snage sa neizbrojanim umorima na koja nas nitko nije stigao upozoriti, ili naprosto upozorenja nisu mogla ni doprijeti. Pa ćemo po kodeksu nikad pisanih pravila časti bez ordenja i poštovanja bez uzajamnih brojanja usluga i zasluga, nastaviti bistrije tamo gdje smo jednom stali, dovršavajući naizgled neizvedive temelje mutne vizije zajedničke idile; sa još pogubljenijom bukom uskomešanih ideja nove generacije koja nas je sustigla.

Nema sada više vaganja mogućnosti preživljavanja u tupilu nesređene zrelosti i kukavičkog pokušaja naglog buđenja iz kome davno neprisutne savjesti. Nemojmo se zavaravati da nam je ikada smetalo što nas ne grize. Budimo do kraja junaci svoje priče, pa zauzmimo stavove luđačkih entuzijazama  pred nadolazećom bujicom novoizmišljenih budalaština. Podmuklo se kockaju našim izlizanim sjajevima za ciljeve svima neshvatljivih ishoda. Je li nas ropstvu educirala sva krvavo izborena posebnost naših sjedinjenja? Još se volimo u istim nepripadnostima. A još smo izgubljenijom ostavili svu potencijalnu ljubav onih koji su sličnim tempom godina krenuli za nama. Dugujemo svakom jebenom lyricsu promuklih glasova, sa srcem, makar i bez sluha, otpjevati život do zadnjeg ideala. Nema pravila, to se barem ne moramo podsjećati. Za to smo i živjeli kao da nikad nećemo stariti, a kamoli umrijeti... Stoga istim poletom možemo protjerati svaki smrdljivi strah ovih nakaradnih kopija nekoć rasplesano borbenih ulica.

Naglim povratkom ujedinjene želje za utopijom vratimo šarenilo očima naših odraza, kao besmrtnu garanciju svim sanjarima već umornih od nadanja; već ubjeđenih u neprihvatljivost svojih sanjarenja van kazaljki i njihovog dometa. Snaći ćemo se putem ako zafali ludosti ili adrenalina, rame uz rame, bez suzdržanosti pred mogućim neuspjesima. Brigom nikad nismo znali brojati dane, a niti su nam godine odmogle u nemogućnosti odrastanja po kalupima. Mi nikad nismo bili kalupi, i svaka kopija nas je naprosto provocirala. Moramo dokazati nadolazećim proljećima da još imamo muda za borbu u čast iskrenih osmijeha, makar bez cilja, ali sa nenadjebivim sredstvima. Bez potrebe za opravdanjima, jer to ionako nikad ne bi prošlo u našem svijetu ljubavi bez definicije i pravila. Morat ćemo iščupati još jednu snagu, svi mi sanjari na pojedinačnim rubovima tajnom okriljenih snova. Nećemo gledati na sat. Nije nas smaknula ta iluzija. Učili smo na išaranim sjenama zidova odzvanjajućih kantuna našeg beskraja i jačali promilima raširenih obzora sve promrzle korake zajedničkog asfalta. Jednako. U sumracima i mrklim noćima. U žarkim jutrima i najbrutalnijim burama.

Možemo li ipak ne odrasti? Nemojmo uopće pitati. Odjeban zadnji upitnik. Osvježeni svi snovi minuli. Zalutala utopijo, ne boj se, spas možda kasni i možda putem glavu bez dvojbe ponudi, ali svakako dolazi. Herojskom ludošću sa svih strana će prodrijeti.

Antonia Padovan

Komentari

Komentari