
U tami disko kluba
Grad je spavao. Nedeljno jutro je bilo tiho. Ustala je ranije nego uobičajeno. Kroz odškrinuta vrata, terase u kuhinji, udisala je proletnje mirise. Skuvala je kafu, a zatim otišla u kupatilo. Topla voda je, dugo, milovala njeno telo. Gledala se gola u ogledalu, vrtela na prstima, zabacivala dugu plavu kosu unazad. Na kraju tiho reče: „Lepa sam.”
Obukla je svoju najdražu haljinu i otišla u kuhinju. Zagrcnu se pri prvom gutljaju kafe.
Možda sam pogrešila što sam ga pozvala , pomisli, on je ipak potpuni neznanac. Ustade, otvori fioku i iz nje izvadi kutiju bromazepama.
„Nek ide život”, reče glasno i popi jednu tabletu.
Posle sat vremena ču se zvono na vratima. Laganim korakom dođe do vrata i pogleda kroz špijunku. Bojažljivo otvori, i ispred nje se pojavi on. Učini joj se zgodniji, tu pred vratima, nego u tami disko kluba. Nosio je torbu.
„Ćao, tačan si, uđi.”
„Ćao, lepa ti je haljina. Gde mogu da stavim torbu?”
„Može tu u hodnik, neće smetati.”
Spustio je torbu na pod. Torba je bila do pola otvorena. Krajičkom oka je videla u torbi sekiru i konopac. Izmače se dva koraka.
On posegnu rukom prema torbi i iz nje izvadi kesu u kojoj je bilo vino, velika čokolada i jedna rumena jabuka.
„Ovo je za tebe”, reče i pruži joj kesu. „Idem posle da sređujem neko dvorište, mahinalno sam uzeo torbu sa alatom iz kola.”
Ona jedva izusti: „Nema veze, neće smetati. Hvala za poklon, nisi trebao. Može kafa?”
„Može, bez šećera.”
Autor Milan Neđić