Foto: 
autor nepoznat

U zemlji gde je nebo najdalje

U tom  mesecu, u najkraćem danu hodanja kroz vreme... Uprkos teretu koji je nosio, dotako je sunčani osmeh koji je kapao sa ogolelih grana. Iznenađen, čuo je i jedva čujan poj zimskih ptica. Skriven iza jutarnje magle, osmehivao se radosti koja pleše i  koju ne izjedaju turobni pogledi.

Sa sobom je poneo skrivenu promrzlu pticu, smestio je u džep kraj srca i darivaće joj život po ledenoj kori smrznute reke. Pokazaće joj prostranstvo zaboravljene obale, posebne krošnje kroz koje  jutarnji zraci osvetljavaju staze. Otkriće joj sve, zašto bi čekao da vreme iscuri, sada u prvom jutru rađanja svet će biti sav, u kljunu pogleda i promrzom poju.

Noć je bila teška, nastavljala se, ponavljala se i samo neki čudni zvuci strujanja provukli bi se kroz osušene nozdrve. Želeo je da zaspi, ne sa buđenjem, zauvek... Sve teže i teže hoda sa okovima dana u ponavljanju. Sve teže diše ustajali i vreli plamen i ... Samo ponekad, umornim pokretom dotakne obalu...

Zvezda u tamnoj noći, hodala je po sobi. Izabrala je neku nepoznatu skrivenost iz mnoštva ugašenih skrivenosti da probudi noć. Ukrašeni i sjajni nizovi, budili su se. Reči tihe, bivale su glasnije, bujice i vatre, stapale su se, i ples je klizio niz lice... Poslednja opsena...

Noć je , dan ne postoji... Buđenje njega je...

Komentari

Komentari