Foto: 
Beryl Chan

Ulaznica

Ušla je na prstima u stan. Cipele je izula ispred vrata sa namerom da se neprimećena ušunja u krevet. U hodniku se osećao miris alkohola i ustajao vazduh koji joj je izazvao osećaj težine u želucu. Veče je bilo naporno, teško, a treba ustati rano zbog škole.

„Seko“ trgao ju je Nemanjin glas. Stajao je bos na vratima kuhinje u prljavoj pidžami. Molećivo ju je gledao, nimalo zbunjen njenom pojavom. Nije ovo prvi put da je vidi tako obučenu i da kasno dolazi kući. „Neco, zašto ne spavaš? Jesi li gladan?“

„Nisam... jeo sam. Seko, plašim se“ rekao je plačnim glasom.

Nevena ga je prigrlila. Znala je kako se oseća, ali ni njoj nije bilo ništa lakše. Iako duplo mlađi od nje, bio joj je jedina sigurnost; jedino stvorenje u čijem srcu je ona bila posebna; neko kome je istinski stalo do nje.

„Mama... Mislim, opet je pila?“

„Jeste. I pričala je one grozne stvari o tati i nama. Sam sam spremio večeru. Hoćeš li da probaš?“

„Neco, ako je tako, pustiću te da spavaš sa mnom!“ Rekla je to sa osmehom koji je sakrivao svu gorčinu čemera koji je majka, neostvarena glumica, nakon što ju je muž napustio, prosipala na sve oko sebe.

Nemanja je čvrsto zagrlio sestru, ne dozvoljavajući joj da napravi i najmanji pokret u krevetu, a kad se uverila da je zaspao, Nevena je zaplakala. Tiho, kao i svaki put kad se vrati s posla koji je bila primorana da radi da bi se ona i Nemanja prehranili. Zet, ugledni policajac, bio je posrednik i nije dozvoljavao da joj se približi bilo ko, već isključivo elitna klijentela sa dubokim džepovima koja zna da se neka  zadovoljstva plaćaju debelo. A Nevena je bila zadovoljstvo koje je, već na prvi pogled, vredelo platiti.

Nije bio potreban alarm da ih probudi, majka je to uradila zorom, lupajući vratima, psujući život i ljubav svog života  zbog koje je napustila sve, a tri mala đavola koje je rodila, sahranila su je živu. Bar je jedan otišao iz kuće da ga ne gleda! Neka se onaj prokleti policajac nosi sa njom kako zna i ume!

Nemanja se tresao i još više stisnuo uz sestru.

„Seko, nemoj, molim te, da ideš večeras nigde, ne ostavljaj me. Plašim se“

„Ne boj se, Neco...Moram... Znaš da moram. Ako ne odem...“

Noć se polako spuštala na grad. Palila su se svetla, a u Neveninom srcu stezao je mrak. Morala  je da ide. Nemanjin osmeh, kome su nedostajala dva prednja zuba, boleo ju je kao živa rana. Strah u njegovim očima, njen stid i pitanje šta ako sazna...

„Nevena, imaš klijenta“ kikotala se Lila. „Malo je tajanstven. Tražio je baš tebe. Mislim, nekako se vidi da je seljak, ali izgleda dobro. Visok, znaš... Onako...“

„Lila, šta si uzimala?“

„Ma, daj, Nevena, baš si staromodna. Malo samo, eto, da mi bude lakše. Hajde, čeka te u sobi“

Koraci do sobe su bili najteži. Pred očima joj je bio brat. Uplašen, skrhan, mali; sestra, koja nije znala  čime joj se muž, ustvari, bavi, a nije smela ni da pita; majka, pijana, otupelih osećaja za svet oko sebe; otac, koji nije bio ljubav, već brodolom majčinog života i momenat kad je pozvao da ih obavesti da se neće vratiti;

Glumeći sigurnost otvorila je vrata. Na sredini sobe stajao je čovek od čijeg pogleda je izgubila tlo pod nogama, glas, dah... Počela je da se guši.

„Ujko“ jedva je izgovorila.

Šamar koji je usledio, bio je olakšanje. Spas i pored stida od kog je gorela stropoštana na pod od jačine ujakovog udarca.

Grubo ju je zgrabio za ruku, skoro je vukući za sobom. „Polazi za mnom! Ubiću te“ nekontrolisano je vikao.

Izvukao ju je na sporedni  ulaz i ugurao u kola u kojima je spavao Nemanja.

Plakli su oboje. Bez reči.

Nije pitala kuda idu, znala je. Zagrlila je usnulog brata i u sebi rekla: „Hvala ti bože."

 

 

Komentari

Komentari