Foto: 
Pixabay

Unutrašnje ogledalo

Radni sto uvek neuredan. Krevet namešten. Knjige poređane po veličini i "dubini" čekaju da budu pročitane. A ona nemo zuri kroz prozor iz svoje spavaće sobe.

„Pusta su vremena”, mislila je, “za one koji imaju dušu i prazan džep.”

Sa njene desne strane je stajala lampa, pokvarena, naravno. Na abažuru sloj prašine. Nije htela takav život, u kome će je sve te stvari opsedati.

Mrak je. Velik i dubok, a negde i negde na ogledalu vidi sloj prašine.

„Zar nisam očistila to ogledalo, baš juče“, upitala je sebe Džesika.

„Zaista sam neprevaziđena. Osim toga, zašto je mrak ovde? Ostalo mi je još par gutljaja jutarnje kafe. Zar nije već podne?“

Trnci su joj prolazili kroz leđni stub. Nežno, okrećući se na levu stranu, još jednom je pogledala ogledalo. Podigla je levu obrvu i neprimetno se nasmešila, strahujući da će je mrak primetiti. Ogledalo je pokazivalo sve ono što je odavno zaboravila. Ili se trudila da se ne seti. Prvi put na rošulama, vožnja bicikla, sarme koje se hlade dok ih ona mrtva gladna čeka, majčina kecelja kako se suši na prolećnom suncu. Kada se približila par centimetara više ogledalu, oči su joj zasuzile. Bolnički krevet, sa zelenom posteljinom i puno plastičnih kesa – infuzije. Još par centimetara bliže...

Kovčeg, u njemu lepo spakovana kecelja i svetlo lice koje olakšano žmuri. Skoro je dodirnula nosem ogledalo, a ono je prikazivalo raspuštene ljubavi i upregnute snove. I tada kada je stala potpuno ispred staklene percepcije svog zivota, našla se naga. Gledala je svoj odraz.

Džesika nikada, ali nikada, nije volela svoj struk. Otupljena i potpuno obeznažena, gledala je svoje oči. U njima je videla sve. Strahovi, prihvatanje, davanje, izricanje, pomilovanje...

Suze su krenule tiho, a u pozadini, ogledalo je davalo prikaz male devojčice koja igra balet. Kada bi im se susreli pogledi, devojčica je upućivala onaj iskren potpuno duševan osmeh. Šta je Džesiku nasmešilo jeste da baletski kostim ima džepove koji štrče prazni vani. Ali devojčica ne obraća pažnju na to. Ona igra. Samo igra i prstima krhko dodiruje tlo. Upiljivši se duboko u svoje oči naga devojka je govorila sebi: „Ja sam ta, željna i žedna. Ja sam ta, pokvarena i klepana. Pokvarena životom i klepana nadom. Ta koja nikada više neće videti kecelju. Vozivši rošule u nadi da sa praznim džepovima zadovoljim potrebu igranja baleta. Razuzdana po klubovima i skučena u krevetu. Ne postoji bolje juče i lošije sutra. Samo ti, sa tvojim odnosima koji su bojanka sa dvema bojama (crnom i belom) možes da napraviš sivu. Dala si svoju dušu kao ogrtač bezosećajnima da bi se ugrejali, dok tebe šiba vetar samoće. Ti, Džesika, koja sebe gledaš potpuno nagu. U koži koja drži sve ovo. To si ti! I tu nema ničega strašnog. Prenatrpanog možda, suvišnog nikada.“

Ogledalo se priljubilo uz Džesiku, figura i odraz su postali jedno. Cigareta je već dogorevala u piksli na neurednom stolu. Kafa je hladna. Otvorivši oči, na jednoj od terasa prekoputa njene, spazila je ženu kako kači svoju kecelju. I malog dečaka koji ispred zgrade vozi rošule. Ustala je, duboko udahnula i naredno šta je uradila tog dana, Džesika je prebrisala prašinu sa abažura i otišla da se pogleda u ogledalo, znajući. Sat je otkucavao podne.

Stefan Živanović

Komentari

Komentari