Uspori malo, možda zapneš za vlastiti korov

Oči mi se sklapaju! Osjećam pritisak dok se oko mene “useljavaju” razne knjige. Ne plaćaju stanarinu, svakim danom ih ima sve više. Oko mene se nalazi pravi kreativni životni ideal. Zar ne? Za takve ideale sam živjela, zatrpana knjigama, budućim i prošlim danima, uz ko zna koju čašu vina. Više sam počela kao hrčak da skupljam sve te flaše, osjetim svaki put kad po njima padne prašina, kao mraz. Pokupila sam sve moguće školjke i miris mora. U petama mi se uvukao osjećaj topline, da nisam sigurna hoću li moći izdržati zimu?!

Kažu lako je tebi, čini se da je to glavna rečenica svih nas upućena drugima. Uvijek se vjerovalo da te umjetnik može učiniti besmrtnim. Podržavam! Ovaj put kroz riječi koje su dopirale iz dnevne sobe, kupatila, kuhinje, tuđih i vlastitih života. Možda i onih komšija preko puta, jer je to sve dostupno. Dok pišeš knjigu, svi se onako potajno nadaju da su i oni negdje među tim koricama. Koliko god se trudio da nešto promjeniš, osjetiš da neke ljude ne možeš da izbrišeš gumicom. Toliko smisla je nemoguće uništiti tako što ćeš dodati drugo ime, praviti se lud kao da se to sve tamo napisano ne dešava tebi. Nikad nećeš prihvatiti da ćeš morati, nekad, sada i uvijek da stisneš zube, progutaš knedlu i nastaviš dalje. Moj svijet nije bio drugačiji, niti sam ja neko ko je pao s druge planete pa se ne uklapa u okvire. Moj svijet je bio doslovno moj. Nikad nisam davala priliku da mi se približe oni koje sam istinski “prezirala”, koji su me gušili svojim hvalospjevima o naprednom životu, velikim diplomama, stečenim znanjima za kratko vrijeme. Kažu: “Tek mu je dvadeset pet, a već ima dvije diplomе u vazduhu. Napredan momak, nema šta.” To što će ostatak života provesti kao miš koji će tragati za onim starim papirima iz prošlih vremena, okretati glavu od kreativnosti i držati se već utabanih staza, to ne brine nikoga.

Volim ja svoj život, jer je moj i nije podređen nikakvim okvirima, ustaljenim frazama i već planiranim ishodima. Dok studiraš, sve zanima koliko to već godina provodiš za knjigom. Onda čuješ kako se po raznim “komšijskim sokacima” došaptavaju da otkriju koje si godište, koliko si godina student, apsolvent , diplomac ili magistar. Sve mora ići po čistom papiru. To što oni nemaju ni tri razreda srednje škole, to uopšte nije važno. Nakon što završiš fakultet, svi očekuju da se skrasiš, da pronađeš neku od “mirnih luka”, a pri tome Boga mole da se što prije razvedeš. Izgleda da su idealni brakovi postali dosadni, nisu dovoljno zanimljivi za sve one ljudske sujete i planove. Nakon toga ako slučajno dobiješ djecu, već na samom porođaju svaku lokalnu tračaricu zanima da li si rodila prirodno ili na carski rez?! Kad počneš da odgajaš dijete, ne zna se da li više mrze što odgajaš lijepu, zdravu i urbanu bebu ili da pričaju kako je dijete bolešljivo. Onda kreću nagađanja, zašto je tako?! Ako neko slučajno zapazi da se dobro provodiš, putuješ, voliš svoj život i uživaš u istome, pronaći će izvor svega. Ipak to oni znaju bolje nego ti sam.  Ponekad svoj vlastiti život moraš da ukrašavaš negativnim stvarima, samo da ti ne bi neko došao i tražio sve što imaš, pa i ono malo duše u grudima. Kroz sve te stranice života, ljudi ne vide sebe, a gaje tuđi korov u nadi da iz njega nikad neće izaći lijep cvijet.

Ivana Lakić