Foto: 
autor nepoznat

Utorak

Visoko sunce ju je skroz zaslepelo, a umalo se nije skljokala na pločnik izašavši naglo iz kola u kojem je radila klima. Gluvoća na levom uvetu se pojačala kad se uspravila i usmerila pogled prema velikoj zgradi. Koji djavo ju je terao da juče skoči onako u bazen i da ostane gluva od vode koja joj je upala u uvo, uzalud se naskakala na jednoj nozi, ona je ostala da joj pravi šumove po glavi. Sad će lepo da joj isperu uvo, pa je ušla noseći preko glave vezanu maramu da joj uvo još više ne razdraži klima, koja je bila podešena na minus deset. Mlada sestra, šalteruša je zapisivala nešto na kompjuteru, dok je naprezala čelo kao da rešava neke teške matematičke zadatke. Kad je najzad došla na red, ova joj uze knjižicu ne gledajući je i upita što je došla.

- Mislim kod kog lekara ćete- ispravi se i podiže naočare preko znojavog nosa i zajapurenog lica. Izgleda da klima nije radila na šalteru, pomislila je Zorica.

-Kod mog. Ma kod ušnog ako može, zapušilo mi se uvo od bazenske vode. Samo ispiranje mi treba. - sestra duboko uzdahnu, kao da kaže, jako mi vi pa znate šta vam treba, pa reče glasno:

-Ja ne ispiram uši. Morate zakazati, pa kad vam daju termin.

-A vi ne ispirate, nisam znala. Pa zakažite mi. - sestra nije primetila njen nešto povišen ton.

-Ja?!- upita iznenadjeno.- A ne, to mora vaš doktor, a on je na odmoru.

- A ja da čekam dok se vrati. - Zorica je imala utisak da je divna sestrica po malo zeza, čisto da ubije dosadu, na šta ova obrisa čelo rukom i napravi grimasu kao da se setila nečeg važnog, mahnu prstićem i reče:- Sačekajte-. da bi se potom izgubila u nepoznatom pravcu.

- Šta je danas, utorak, što mrzim utorak, a ko me je terao da juče skačem po bazenu, bolje da sam na posao otišla. Garant je otišla da pozove nekog iz obezbedjenja da me izbace napolje -  pomišljala je Zorica, osetivši kako joj ona voda šeta od jednog do drugog uveta.  Potom je, na mesto mlade sestre, došla jedna pred odlazak u penziju, krupna, sa prosedom retkom kosom i upitala je šta hoće.- Hoću ušnog!- skoro viknu, ova bi stvarno mogla da radi na obezbedjenju.

- A jel? A šta će vam?- počela je da je isledjuje.

- Da mi ispere uvo, ne čujem, upala mi je voda.- pokaza na uvo.

- Dajte knjižicu - reče sestra, gledajući je sumnjičavo.

- Pa eto vam je,  dala sam je.

- A vi ste Zorica Jokić?- upitala je, pomalo otežući ko sudski izvršitelji.

- Da, ja sam.-

- Možete doći petnaestog.

- Kada?- sestra zakoluta očima.- Petnaestog jula.-

- Ali, pobogu, to je tek za petnaest dana!

- Dobro, pa šta, zar je neki problem sačekati. Vi mladi danas nemate ni malo strpljenja.

- Jeste, problem je, jer mi smeta, ne čujem dobro.

- Ne morate vikati, ja vas čujem. Dobro, evo desetog i nema ništa ranije.- bacila je letimičan pogled an ekran. - HOĆETE?!

Gospodja Zorica, inače fino vaspitana mlada dama od četrdesetak i kusur godina pošizi: - Šta bre nema? Kako može da nema, ja treba da šetam gluva petnaest dana, jer doktor ne može sad da me primi.

- A što niste mislili ranije. Sem toga, to se možda radi o nekom oboljenju, nije to tek tako, jel vi razumete šta vam ja pričam?

- Ne razumem, hoću sad da me primi. SADA! Jel radi doktor? Ja ću ga pitati, ako nemate ništa protiv, da me sad primi.- debela sestra slegnu ramenima.

- Radi...pa vi hajte pitajte ga.

 

Zorica iznervirano uleće u ordinaciju doktora Perića, bez kucanja i taman da progovori naglas, reč joj ostade zapretena u grlu. Doktor Perić drži u krilu sestru sa šaltera, nešto joj šapuće na uvo dok se ova kikoće.

- Šta je ovo? Kako to upadate, vidite valjda da radim, molim vas izadjite.- naglo ustaje, sestra se hvata za ivicu stola, ispravlja suknju i dodaje: - Ja ću doći kasnije.- istrčava dok umorna pacijentkinja seda u stolicu.

- Ja sam rekao da izadjete, još fali da mi se tu onesvestite, bože me sačuvaj. Šta vi hoćete, ko vas je poslao?-

- Ja sam iz ministarstva zdravstva proveramo rad doktora, da li prima neki mito i slično. - auh, bre Zoko, lažeš za medalju, pa neće da se upeca doktor na takvu glupost, kad ono, doktor prebledeo, drhtavim rukama otvara fioku i vadi malu pljosku.

- Izvinite, ja ne pijem, ali me je to potreslo. Iz ministarstva kažete? Od kad to tako proveravaju?

- Ima već neko vreme. Nije trebalo da dodjem ovamo, ali ko za baksuz mi se uvo zapušilo, pa me poslaše ovamo. Kao prvo, situacija je krajnje kompromitujuća za vas. Zatekla sam vas sa sestrom na gomili, a kao drugo, pijete na radnom mestu. Zar je moguće da zakazujete na petnaest dana jedno obično ispiranje ušiju? To je pod tri. Dakle, nećete se lako izvući.

- Ja ne znam odakle vam te informacije, ako je hitno, to može i odmah kad dodjete, eventualno sutradan. Evo sad ćemo odmah to da sredimo, ako boga znate, samo me ne prijavljujte.

- Pa dobro, ako može odmah, onda mi uradite, pa ćemo se već dogovoriti.- Zorica mu saučesnički namignu. 

- I ja sam uvek za dogovor.- uzima slušalicu i okreće broj:

- Alo, sestro Melanija, dodjite odmah kod mene u ordinaciju. Rekao sam odmah. Kako kod koga? Doktor Perić, da ja sam... - spušta slušalicu, - Bože me sačuvaj, pita ko je to.

Dolazi sestra Melanija, sva zadihana, kaže bila je na pauzi, malo se odužilo, dok su doneli burek iz pekare, pa crkla ringla za kafu, a doktor ima glas ko njen muž, pa se baš sirota uplašila. Doktor Perić  pogleda crvenu u licu sestru Melaniju i vide kako se ona silno znoji ispod miške:

- Kakav vas sad burek spopao? Vi možete da jedete po vrućini? Ajde pripremite sve za ispiranje uveta ministarki. Jel radi ova klima uopšte? -  nalazi neke novine i hladi se.

- Naravno. Odmah ću.- već se odobrovoljila, pa je nastavila da priča: - Zar mislite da ne treba jesti i kad je leto. To je zabluda, velika, čovek se troši...a sem toga, burek...

- Aman, ostavite se više tog bureka.-  reče ,već na ivici živaca, doktor, samo malo fali da njegov ugled i reputacija budu zauvek uništeni.

- Odmah doktore.- odmah se ućutala i prionula na posao. Kakva disciplina.

Posle desetak minuta, sve je gotovo, Zorica se oseća dobro, uvo je isprano.

- Jel sve u redu, gospodjo. Kako čujete?

- Odlično, mnogo vam hvala doktore. Ovo vam nikad neću zaboraviti.

- Dobro, ne morate preterivati, to mi je posao, znate.

Kad je izlazila, Zorica dobaci: - Samo da znate, ja ne radim u ministarstvu.

- Nego, a šta radite?

- Ja sam, doktore, knjigovodja, nemam veze sa tim.- da je samo mogla da slika doktorovu zabezeknutu facu. A onda je počeo da se smeje.

- Ah, baš lepo ste me prešli. hahaaha... evo smejem se od muke ili od sreće. Zbogom gospodjo ministarko.-  reče on mrgodno.

Sladja pažljivo zatvara vrata, čuje sa druge strane viku doktora Perića: - Mrzim utorak, mrzim ga, svakog utorka neka glupost, to je neki usud. - Zorica pobedonosno prolazi hodnikom, samo što niko ne primećuje njenu euforičnost, utonuli u svoje brige, oborili glave i ćute.

Doktor uzima pljosku i otvara je.

- Bože, Srdjane, šta ti je, sestrica ti je pomutila i vid i razum, ne raspoznaješ više ni obične žene, mož misliti, "Ja sam iz ministarstva zdravlja." A, pa to je zbog utorka sve, prošli put šta je bilo ono, a da, žena me polila vodom i plus sam vozio dva i po sata zbog radova na putu. Utorak je mnogo gadan dan… - doktor počeša bradicu.

Sestra kojoj nije ni ime znala je pognula glavu gledajući u karton pred sobom, praveći se da ne vidi nasmejanu pacijentkinju: - Ko zna šta je uradila sirotom doktoru? Težak poziv imaju, a ovi bolesnici nemaju ni srca ni duše.

Čim je Zorica izašla napolje, sestra brže-bolje otrča kod doktora, da ga uteši.

Komentari

Komentari