Foto: 
autor nepoznat

Vajar svoje ljubavi

On je nju vajao u sopstvenim snovima, u svakom sumornom danu nesnosne potrebe da sretne baš nju... Morala mu je po njegovim zahtevima biti slična, ako ne baš ista...morala je voleti isto što i on, misliti na način na koji misli i on.

Jezik nije smeo biti spona razumevanja,već način mišljenja... Njegovi apetiti su rasli u skladu sa njegovom usamljenom anksioznošću koja ga je vodila u ponor straha. Na klackalici očekivanja smenjivala su se oprečna osećanja, poput sata koji je neumitno i nezaustavljivo kucao "tik-tak". Bila je to priprema vremena njegovog umora koji je izčekivao prestanak delovanja straha da se ona neće pojaviti.

Jedan dan mu je postao drugačiji od ostalih. Čisto, jutarnje sunce je udahnulo optimizam, ali strah je i dalje harao njegovim umom, podsećaći ga na sve ružno do tada proživljeno... Odvažio se, ipak, na prvi susret sa novim bićem i dalje više želeći da pobegne nego da pokuša nešto novo...poput dečaka nesigurnog hoda, uputio se u pravcu ne znajući da hoda stazom novoga života.

Uzbuđenje je raslo, na vratima drhtavom rukom dodirnuo je zvono"ding-dong"...prošla je večnost,samoprekorevanje i zašto je uopšte tu… Otvoriše se vrata, bila je to Ona u punoj svetlosti njegovih zamisli. Nije znao kako je iracionalno apriori prepoznao velelepnost sjaja njenog postojanja samo za njega. Obuzela ga je milina njegovog željenog sadržaja i najavila buduća neverovatna iskustva jaka i jedinstvena kao njih dvoje, jedno u večnosti...

Autor Adelita Raičević

Komentari

Komentari