Foto: 
autor nepoznat

Vinjak

Prodavačica je slagala flaše žestokog pića na policu, kako joj je gazda Pera naložio, baš u visini očiju. Ali ona, Smiljka, smatrala je da nema potrebe za tim, jer kad god bi neko, ko je imao orjentaciju ka piću, ušao u tu malu prodavnicu, u kojoj je bilo svega i svačega, odmah bi nepogrešivo zatražio svoje piće i ne gledajući da li ima. Smiljka obrisa ruke o kecelju i okrenu se ka kasi. Tad ugleda Miru, suvonjavu ženu, upalih očiju i crvenih obraza od pića, kako ulazi u prodavnicu. Mira se osvrnu levo i desno, kao da prelazi ulicu i širom otvori staklena vrata.

- Daj jedan vinjak, Smiljo! - povika.

- Jel subotički?

- Da, taj.-, i šeretski se osmehnu. Smilja znalački primeti šta Mira pogledom traži, pa kao da je saučesnik u tom poduhvatu, da je razume, ona nesvesno jezikom pucnu po ivici usne I obliza ih, kao da bi ona probala vinjak, a ne Mira. 

– Znaš, došli mi neki gosti, pa da ih počastim.- reče Smiljki, smandrlja bocu u platnenu torbu što beše ponela i izgubi se. To se tako ponavljalo bezmalo  svaki drugi dan, isti scenario,  uvek za goste, nikad za nju, mada su svi u selu znali da Mira pije vinjak. Nije mnogo pričala, već je žurila kući, čekajući da muž ode na posao, jer je radio noću, da može da popije, jer se pred njim nekako uzdržavala, mada je on to znao, ali beše čovek dobre i mirne naravi, pa je prelazio preko toga olako, ne znajući da je ona duboko zabrazdila sa tim vinjakom.

Dok je muž kući, Mira vinjak ni da pipne, nešto sredjuje oko bašte i kuće, sprema ručak i čeka da on ode, pa pošto mu kaže da ne brine i da je ona dobro, sa nekakvim posebnim sladom ode u kuhinju i otvori deo sudopere gde je držala neke šerpe, ulje i sirće. Iza flaše sirćeta stajala je flaša vinjaka. Uze i nateže dobar gutljaj iz same flaše. Promumla nešto i onda ponovo još jedan.

- Dosta je Miro, vreme je da se nešto radi.- kaza sebi i obrisa rukom bradu. Potom, ako je lepo vreme, izadje u dvorište, pa se seti s vremena na vreme i da ga pomete, počeprka oko cveća, malo zalije i gleda jel ima neki uveli list da skloni. Niko nije svraćao kod Mire, isto bilo i leti i zimi od kako joj deca otišla od kuće u beli svet. Nije tada bilo ni kompjutera ni mobilnog da se mogu videti, već su joj stizala pisma od njih jednom u dva do tri meseca. Bliže rodbine nije imala. “ To je sudbina!”  govorila je ona sebi, i odmahivala glavom,dok joj se seta i tuga sve više uvlačila u srce. Leti je nekako lakše podnosila sve to, ali zimski kratak dan činio ju je još utučenijom.

Još uvek beše divno leto. Mira skuva sebi kafu i sede pod nastrešnicu u hlad ispred kuće, stavi i jednu rakijsku čašicu na sto, a onda izvadi poslednje pismo od sina Stojana, što je uvek nosila u džepu kecelje, stisnu ga uza se i polako otvori da ga čita. Biće kulturna, piće iz čaše. Noge prekrsti, stavi pismo na krilo, a drugom rukom gladi ivicu čaše i polako naspe sebi jednu čašicu, ali vrhom punu. Oči pune suza, ona uzdiše i čita, iako ne vidi šta piše, ali već ga zna, da dobro je on, i dečica njegova, a majku ostavio. Šta bi ona sad da nema tog vinjaka, šta bi? Popi još dve i opere šolju od kafe i čašicu pod česmom u dvorištu, pa udje u kuću. Lepo je veče, a šta da radi sama, udje u kuću, zaključa se i upali svetlo. Beše to gola sijalica što je bacala blede odsjaje po kuhinji, a samo se čuje zidni sat, visoko postavljen, kao udari srca i ona tako, nekad sedi i odbrojava sekunde. Pokazivao je neko čudno vreme, uvek isto,  izmedju dvanaest i dva, djavo ga odneo  a ona nije bila tako mlada da vidi lepo, već joj se vid mutio, pa bi čkiljila na jedno oko.

- A ko da je bitno da li je ponoć ili nije? Šta mari?  

U neko doba, kad joj se prispava legne da spava, al san kratak, iskidan, pa se budi, gleda gde je ona flaša i u snu sve jednako priča sa mužem i sinom, ćerku gotovo nikad i ne sanja. “Ćera ti je druga kuća, kad se uda tvoja više nije”, kao da sluša reči pokojne majke.

Ujutru, više od nesna, ona se budi rano, otvara vrata širom da udje vetar, da promaja  razbudi ustajao vazduh, gucnu još po jedan gutljaj  i vraća flašu na mesto ispod sudopere. Umiva se, pristavi kafu i čeka Radišu svoga, koji kako mu ime nagoveštava, više voli da radi nego ‘leb da jede.

Malo nešto popričaju, jer on treba i da odmori i opet ona sama. No, dan je ipak lakši od noći. Vesela ona, ručak gotovi, tek za njega, a za nju malo nešto. Ipak, sećajuči se jela koja je spremala kao mlada, zanesena u neke sopstvene misli tiho je pevušila seckajući luk i krompir. Ubaci koju kosku što je pronašla u zamrzivaču i čorba bi ubrzo gotova. Sede da se odmori. Uze onu flašu vinjaka, otvori je i iz nje potegnu poslednji gutljaj.  - Kad se pre ispraznila?- kaže sebi i već nema mira, ustaje, šetka, pa se seti da hleba u kući nema. Ručak već beše gotov. Uze torbu i dve papirne novčanice, koje je držala ispod šustikle u hodniku, gde je stajao telefon i ogledalo. Osmotri svoje lice, tek iz navike  i malo namesti kosu.  Dunu, sebi u dlan, da vidi oseti li joj se dah i pođe.

Radiša se brijao, već se i odmorio, naspavao,  nije voleo vinjak, ali zato pivo ko svi muški, i nikad nije preterivao. Dva do tri na dan, dosta!

- Sa’ću ja, samo ‘leba da kupim. Nisam stigla jutros. -  reče mu kao da se izvinjava.

- Ajd’ ti, neću ja odma’ da ručam. Al’ nemoj se zadržavati.

- Ma eto mene, dok si reko... piksla!- napolju je opali vrućina, pa se blago zatetura, debeli zidovi stare kuće su štitili od spoljnje toplote, leti hladna, a zimi topla. Podje do česme u dvorištu, umi se i opet malo zagladi kosu unazad i izadje na kapiju. Kod Smilje ne beše nikog. Ona ponovo zatraži vinjak i hleb. Smiljka stavlja na pult, kuca na kasi i samo odmahuje glavom.

- Ma nije za mene, došli mi gosti.- kao da se pravda poče ona istu priču.

-Pa zar nisi imala i pre dva dana goste.

- Jesam, a šta ću? – slegnu ramenima, - Isterati ih ne mogu.

- A što im kupuješ subotički, taj ti je najgori, pisalo u novinama...- uporna Smiljka, aman ženo, mani se mene, govori Mira za sebe, u bradu, ništa je Smilja ne može razumeti, sve i da hoće.

- Ma, kažem ti da je za goste. Dobro je za njih...- reče i požuri dok nema nikog. Otudjila se nekako od ljudi, ne mili joj se niko gledati.

Dodje jednom predveče, opet nigde nikoga. Opet ona Smiljka radi, nije loša ženica, al’  zabada nos  u sve, šta nju briga šta će njoj piće. Treba joj, muke su to, šta će žena jadna sama, nego da pije. A ne razume to niko, kad imaš muku neku nosi je sam kako znaš i umeš, u grob živa ne možeš, pa san kad neće na oči, strah se provlači kroz one zidove u kojima se samo memla oseti. On, Radiša, stalno noću radi, srećom, pa joj kupio transistor, pa se čuju neki glasovi,  pesme, voli da sluša i da zapeva, tiho, za sebe, a čemerna duša tako manje boli. Uzela je ipak čašicu da meri koliko će popiti, da  ima kontrolu nad tim, samo što se uvek nekako zabroji. A kad ugasi radio, nigde se ništa ne čuje, gluva kuća, samo u daljini psi laju, laju, ona čuje svaki šum, svaki zvuk i nije svejedno, sedi na krevetu, sklupča se i gleda u tamu, zamišlja da je nebo puno zvezda, kao kad je bila dete. Tako je i umrla, tiho, u snu.

 

Beše novembar mesec, hladno, kiša prostrla preko trotoara krupne kaplje svoje, a vetar duva li duva. Ispred prodavnice par stalnih mušterija, pa eto došao i gazda Pera, otresa čizme i ulazi unutra:

- A ti još radiš?- upita je videvši da Smilja briše pult i slaže uredno lizalice i žvake.

- Požuri kući, nestaće struje, pa sam došao ranije da zatvorim.-, i Smilja se iznenada seti Mire, šta joj je rekla kad joj je ona rekla manje da pije: - Ta, ja ti, moja Smiljo, ne pijem od sreće, nego od tuge. Znam ja da to ne valja, da nije dobro, ali ne mogu da prestanem, ušlo mi u krv. Za mene je dockan, al’ti nemoj piti, ako nisi dosad. 

I to se Smilji toliko uplelo u misli, u mozak, da ni na kakvim slavama ni u gostima nije želela ni kap okusiti.

Komentari

Komentari